Sve u svemu, naš čitalac ne bi trebao biti previše razočaran, ukoliko je tačna početna pretpostavka da će recenzije popuniti mjesto gdje bi trebalo stajati njegovo mišljenje o pročitanom, i ukoliko je prirodno na strani potlačenih i ugroženih, posebno ako je njihov nacionalni/religijski sudrug, biće katarzično zadovoljan i psihološki okrznutim likovima, i nedorečenom naracijom, i sumanutim završecima. Naročito zadovoljstvo će mu pridati činjenica da iako ološ u ratu profitira, ni vrijedni ljudi ne ostaju uvijek kratkih rukava, bar samim tim što su vrijedni, pristaju na kompromis i njime se zadovoljavaju.
Piše: Maja Abadžija
(Snježana Mulić, Povratak, Buybook, Sarajevo, 2009.)
Unutar haotičnog, u smislu imenovanja i teorijskog (d)osmišljavanja, koncepta recentnog stvaralačkog peroda savremene jugoslovenske književnosti, sa različitim prefiksima (anti-, post- i slično) koji tako prikladno prianjaju uz popularni termin ‘ratno pismo’, ostvarila se široka paleta češće proznih nego poetskih ostvarenja, koja se bave duhovno i materijalno opustošenim prezentom. U oku čitalačkog konzumenta, ovaj koncept, kao i bilo koji drugi koncept literature, pada pred onim očiglednim, tržišnim, gdje bi se dao smjestiti i roman Povratak autorice Snježane Mulić, koji je na proteklom sarajevskom Sajmu knjige i učila doživio oficijelnu promociju. Prezir prema instituciji bestselerstva koja se nadvija nad prvotni utisak, u čitalačkoj kulturi kao što je ovdašnja i nema nekog opravdanja, ali uz njega tijesno prikopčan estetički skalpel itekako ima, baš zato što je tragični događaj rata za ove prostore postao skoro pa prauzrok svake literarne aktivnosti, te je shodno tome dao i pozamašan broj ostvarenja, od kojih će rijetka uspjeti prevazići vrijednost pukog svjedočanstva.
Ponukan blagoglagoljivim isječcima iz recenzija na poleđini Buybookovog izdanja knjige, u pogledu kritičarskih floskula naivni čitalac bi mogao pomisliti da će se pregršt stranica (82) odužiti u sladostrasnu čitalačku avanturu, vođenu jezikom sočnijim od baklave (Peđa Kojović), utopljen u teške priče koje idu lako i slikovito pred očima, kao što već kod dobrih pisaca biva (Veselin Gatalo). Primamljivo, baš kao i šturi naslov koji izaziva najrazličitije asocijacije. Uz svu dobru volju da spomenuti roman ne okarakterišemo odmah kao lako štivo, u duhu krilatice ‘ne sudi knjigu po koricama’, ipak, teško je otresti se nepoželjnog, čak možda suviše pesimističnog, utiska koji se sam od sebe nameće. No, preskočimo traktat o marketinškim trikovima, šta nam to sam roman kaže?
Čini se da romanu prethodi ambiciozan koncept koji on teško može pratiti; naime, riječ je o složenom kolopletu likova i njihovih života koji se zahvaljujući (prividnom) hiru slučajnosti sudbinski ukrštaju, sve u sjeni plemenite ideje Doma kao jedinog istinskog utočišta, ali i kao sakralne vrijednosti skloništa sagrađenog sa vlastitih deset prstiju. Ideja je za svaku pohvalu, i kontekstualizirana u prezent koji obiluje izbjegličkim tragičnim storijama i sveprisutnom birokratskom drskošću raznoraznih ustanova za pružanje usluga građanima, itekako je aktuelna i angažirana, ili bi to mogla biti. Kada a posteriori, naš čitalac uvidi da je plodni humus stvarnosti dao prilično blijed izdanak, zapitat će se, uprkos entuzijazmu recenzenta, zašto je uopće ovu knjigu počeo čitati. Jer, tolstojevski obimna je i iscrpljujuća misija pratiti pet likova i, shodno tome, više paralelnih tokova radnje, međusobno ih ispreplićući po osnovu ne slučajnosti, nego mjesta, vremena i funkcije, gdje misija Povratka iznevjerava prvotna očekivanja. Kada tom kompozicionom haosu dodamo još i pokušaj sučeljavanja pet različitih perspektiva, naš čitalac bi očekivao da u rukama drži remek-djelo epohe, ali to se ne dešava. Zašto?
Naime, pet ličnosti koje su nosioci romaneskne (novelističke?) fabule u potpunosti su svedeni na svoju težnju za povratkom kući, za vraćanjem u predratno (blago)stanje unutar vlastitog doma, svoj na svome, što je sasvim opravdano i razumljivo. Međutim, likovi Amele, Brune, Safeta, Azera i Slobodana, unutar tog monotematskog obrasca povratka na svoje, nisu tretirani na isti način, u punini svoje ličnosti, bez obzira na plus ili minus predznak. Niko od likova, nakon što se spustila ratna prašina, nije ostao na svom mjestu, što bi ih trebalo staviti u približno jednak startni položaj, međutim, autorica ih očigledno polarizira na način da Amela i Bruno ostaju na strani lagodnog života, i k tome na strani neispaćenog, vlastoulizivačkog i posve nemoralnog, dok su preostala tri protagonista napaćeni, ali plemeniti junaci koji dolaze da traže ono što im je u ratu oduzeto. Također opravdano, međutim, nemoguće je otresti se utiska da su oni a priori negativni likovi pojednostavljeni, površno svedeni na svoje loše strane, dok su oni pozitivni, protjerani, oslikani u najsjajnijem svjetlu vlastite plemenite stradalnosti.
Amela i Bruno su, uprkos tome, ponajbolje odrađeni likovi, groteskno podvučeni u svojoj banalnosti – Bruno je stolar poznat po izrađivanju ukrasa od šperploče u obliku knjiga, dok je Amela mlada i ambiciozna zaposlenica u Sudu s kojom se upoznao na moru i koja mu se svidjela na prvi pogled. Rat oboje prijašnjih pijuna (i u pogledu društvene uloge i u pogledu vlastitog života) zatiče na odgovornim pozicijama u biroima za povrat imovine: Bruno, u duhu svog nadimka Potemkin, donosi spasonosne odluke o preinaci stanova protjeranih:
Dvosobne stanove protjeranih Bošnjaka, Brunini graditelji su po njegovoj zamisli i maketama koje je napravio od komadića šperploče, u čas posla pretvarali u prostrane četverosobne tako što su ih spajali sa susjednim, a od stanova sa malim neuglednim sobama pravili prostrane garsonijere, rušili su niše i plakare i tako stvarali sasvim novi prostor.
Neurotično potcrtana Amela se poigrava sa sudbinama prognanih koje su joj povjerene u sklopu njene funkcije u sarajevskom birou za povrat imovine, što će reći da ni ona, kao ni Bruno, svoj posao ne izvršava dosljedno. Čini se da autorica ne nudi bolju motivaciju za postupke svojih protagonista od njihovog straha da bi i sami mogli izgubiti sadašnje idealno, zahvaljujući funkciji stečeno, boravište, te ih tako redefinira položejem u odnosu na dom, gdje se kod njih dvoje, samim tim što su stambeno ‘obezbijeđeni’, ne pojavljuje ona ‘praiskonska’ čežnja za povratkom i obnovi prijašnjeg doma, niti se čini da ih je rat emocionalno dotakao kao druge likove. Drugi likovi su svi sazdani od spomenute čežnje i ona boji sve njihove postupke i razmišljanja, te u tom smislu, psihologija i jednih i drugih, i crnih i bijelih, biva uglavnom maksimalno pojednostavljena. To je slučaj sa Slobodanom, unukom četničkog vojvode koji panično pokušava sakriti svoje porijeklo i grijehe svojih predaka, ne zbog unutrašnje potrebe da svoj život kreira na drugačijim etičkim temeljima, nego, čini se, više zbog straha od mahalanja i svojevrsne stigme u sarajevskoj čaršiji. Ironijom sudbine, koja je, čini se, osnovni princip gradnje zapleta romana, on pri pokušaju bijega iz ratnog pakla, biva zaustavljen od strane jednog četničkog voda i tek se nakon niza peripetija uspijeva izbaviti i pridružiti porodici. Da li nam ovdje autorica implicira da je nemoguće pobjeći grijesima predaka ili da ‘niko nije čist’ kada dođe ratno vrijeme obračuna, nije sasvim jasno. Na drugoj strani, mostarski profesor bosanskog jezika Azer se po završetku rata pokušava izbaviti iz neugodnog prebivališta koje je njemu i njegovoj porodici pribavilo puko milosrđe, i, ponovo ironijom sudbine, saznaje da sada u njegovom stanu živi niko drugi do pročelnik za povrat imovine, Bruno Potemkin Vasilj. Naposljetku, u Foči ili ratom preimenovano: u Srbinju, bitku za povratak u svoju kući vodi Safet, još jedan profesor u romanu (ovaj put matematike), koji je bio primoran izbjeći u Njemačku, a sada u svom domu zatiče kafanu ‘Kod vojvode’ u prizemlju, i samohranu udovicu četnika, Milicu, na spratu, sa dvoje djece.
Raspleti su jednako opskurni kao i same situacije, i ukazuju na dodatni nedostatak motivacije postupaka i akcija likova, kao i neprozirne okolnosti u kojima djeluju: Slobodan pokušava povratiti svoj stan tako što će službenici Ameli obezbijediti donaciju za popravak njenog vlastitog doma, što na kraju dovodi do razvoda između njega i njegove supruge. Vjerna svojoj temeljnoj karakternoj osobini, neurotičnosti, Amela pokušava da ga zadavi kada je Slobodan obavijesti o rezultatima svojih napora, bez obzira na to što je prethodno o njegovom ponovnom dolasku sladostrasno maštala. Slobodan na kraju dobiva svoj stan, ali gubi bračnu družicu, ljubomornu na žensko ime iz dokumenata koje mu nalazi u torbi. Ne samo da je ovakav završetak posve neuvjerljiv i obilat u najmanju ruku predimenzioniranim posljedicama, nego predstavlja i proziran pokušaj da se opiše tragika situacije dobitka na mostu, a gubitka na ćupriji. Bruno i Amela na kraju, očekivano, završavaju zajedno, a on, osim što joj pada u naručje, donosi knjige otuđene iz kućne biblioteke mostarskog profesora Azera. Da li je ovaj ‘metar’ knjiga, stvaran a ne od šperploče, motiv koji potvrđuje obrat u djelovanju pročelnika za stambena pitanja Vasilja, ili po mišljenju autorice, samo zgodan detalj, također je nejasno, jer je Bruno svoj stan napustio u jednako nerazjašnjenim okolnostima kao što su one koje su ga dovele na funkciju (navodna nagrada za ratne zasluge). Možda je razlog bio to što su ga u trenutku kada je saznao da je njegovo pravo na Azerov stan dovedeno u pitanje, najednom napustile muze prevare i podvale koje su ga pokorno služile cijeli rat? Ovaj detalj je teško čak i psihoanalitički protumačiti, nategnuto povezujući stanje (pseudo-)šoka sa prestankom djelovanja kreativnih funkcija mozga. Elem, ostaje još da osvijetlimo i slučaj drugog profesora u priči (nameće li nam se ovdje ne baš tako dubokouman zaključak da samo intelektualci i knjiški ljudi stradaju u ratu, dok samo probisvijeti i tutuci profitiraju?), koji je ne manje neobjašnjiv: Safet, koji se vratio iz Njemačke da bi udovljio svojoj čežnji za domom, rodnom grudom i sličnome, uspio je istjerati Vojvodu iz njegove kafane, ali je gornji sprat ostavio udovici Milici i njenoj djeci. Ovdje bi bilo dobro istaknuti i način na koji je komponiran lik ratnog vlasnika Safetove kuće, srpskog vojnika Jezdimira. Naime, on je u crno-bijeloj distinkciji najgore prošao: od samog početka je kreiran kao sirovi, a potom i surovi gorštak čija je jedina vidljiva motivacija za ratna zlodjela bila ta što ga je nekad prije rata neki doktor musliman, okarakterisao kao psihički nesposobnog za vojsku, te je on tek dolaskom srpske vlasti na scenu u Foči, pardon, Srbinju, došao na svoje i počeo da ganja i ubija doktore, i sve što perom piše. Da li je možda autorica računala na čitaoca vičnog učitavanju, koji će pretpostaviti indoktrinaciju ovakvog jednog lika u djetinjstvu i mladosti, ili ‘zaboravivši’ pomnije osvijetliti njegovu psihu, jednostavno ga okarakterisavši kao tokmaka i rođenog zločinca, olakšati čitaocu mučni posao čitanja? U svakom slučaju, profesor Safet nije iznevjerio prvobitni utisak i plemenito je poklonio gornji (a manje plemenito prodao donji) sprat kuće i vratio se u Njemačku svojima.
Sve u svemu, naš čitalac ne bi trebao biti previše razočaran, ukoliko je tačna početna pretpostavka da će recenzije popuniti mjesto gdje bi trebalo stajati njegovo mišljenje o pročitanom, i ukoliko je prirodno na strani potlačenih i ugroženih, posebno ako je njihov nacionalni/religijski sudrug, biće katarzično zadovoljan i psihološki okrznutim likovima, i nedorečenom naracijom, i sumanutim završecima. Naročito zadovoljstvo će mu pridati činjenica da iako ološ u ratu profitira, ni vrijedni ljudi ne ostaju uvijek kratkih rukava, bar samim tim što su vrijedni, pristaju na kompromis i njime se zadovoljavaju.
Šalu na stranu, Snježani Mulić niko ne može osporiti da je napisala duboko etičnu knjigu, prožetu suosjećanjem sa žrtvama, a bijesom na bezosjećajni zakon i njegove nedogledne izvršioce, sukladno svojoj nominaciji za Nobelovu nagradu za mir (u pitanju je nominacija u sklopu projekta „1000 žena za Nobelovu nagradu za mir“, iako je na poleđini Buybookovog izdanja naglašavanje toga iz nekog razloga izbjegnuto), odnosno dokumentarnu vrijednost njene knjige kao svjedočenja o jednom nepravednom (a koje to nije?) vremenu gdje zakona ima, ali ne poznaje žrtvu i krvnika, već nosioca stambenog prava. Prava šteta je što gdje počinje etika, prestaje estetika, i samim tim potencijali autoričine stambene proze ne mogu biti ostvareni u željenoj mjeri. Možda je poneki čitalac i iskusio okus baklave u njenim rečenicama, ali vjerovatnije je da je to ipak bila gorčina razočarenja, naročito ako su mu za oko zapele logičke pogreške poput one na 45. stranici[1] ili pak tragovi humora u davanju imena Azerovom djetetu (Dabogdadanahajridobrookrene Milavić). Ipak, iako nedovoljno razrađen, lik Bruna Potemkina je upečatljiv i dugo ostaje u sjećanju, te ga možemo nominirati za najsvjetliju tačku romana. U svakom slučaju, neka čitalac ne očekuje mnogo od onog što slatkorječivo predviđaju recenzenti i neka se upusti u avanturu slobodnog čitanja, samostalno uživajući u djelu ili samostalno donoseći svoj, u današnjem vremenu apsolutno vrhovan, čitalački sud. Mušterija je uvijek u pravu!
[1] Lik Milice se u šturom opisu pojavljuje najprije kao žena „četrdesetih godina, iscrpljena, u izblijedjeloj muškoj pidžami“, da bi se nakon par stranica našla u sljedećem odjevnom izdanju: „Djecu, što su joj se motala oko suknje…“. Možda iznošenje ovakvih sitnih nelogičnosti djeluje kao cjepidlačenje, ali u ozračju prosječnosti cjelokupnog romana, na ovakve očigledne nemarnosti je teško zažmiriti.
