Sumnjati da je vaš suparnik voljen – to je već bolno,

ali slušati od obožavane žene detalje te ljubavi,

predstavlja zaista vrhunac muka.

(Stendal, „Crveno i crno“)

1.

Mnogo ljubavničke sreće doživjesmo moja žena i ja, mnogo beslovesnih časova provedenih u najslađoj strasti, mnogo krvlju zadojenih sati u purpurnoj vatri. Odvojeni od svijeta prepuštali smo se najčišćem užitku u svim blagoslovljeni časovima i naša kuća bi utočište radosti i stjecište mira. Potrajala je ta rijetka sreća dugo vremena, blagog i krepkog, i mi bi tako dočekali vječnost da se među nas nije uvukao Andras, šezdeset i treći duh Goecije, vladar čija vojska broji trideset legija demona.

Ne zamjerajte što mi početne riječi zvuče nesmisleno kao kod čovjeka koji bulazni, kao ludi govor somnabulov, ja sam još pod utiskom što su ga ne mene ostavili skoro minuli događaji i iz mene još uvijek nije izvjetrio njihov utjecaj – to je emocionalna slabost kojom se iskupljujem pred vama. Ali, uvjeravam vas da moje riječi nisu neistinite, možda su nesukladno napisane, možda ludo zvuče, a ipak je sve to čista istina. Jasno mi je da naše vrijeme ne podnosi demone, ali vi utjecaj demona ne morate shvatiti doslovno. Uostalom, nema mnogo potrebe da se ovoliko objašnjavam, dobro obaviješten čitalac će vjerovatno prepoznati događaje o kojima govorim, utoliko će ga prisustvo demona u priči još više uzbuditi.

Ja vam, nažalost, ne mogu odati svoj pravi identitet, iako bi bilo pravilno da pripovijest započnem autoportretom. Samo je to nemoguće, s obzirom na visok položaj koji zauzimam u direkciji jedne internacionalno ugledne tvrtke. Čak su me i novinari morali ostaviti u oblaku anonimnosti dok su izvještavali o ovim događajima. Ipak, nekoliko reduciranih podataka iz moga javnog života se može iznijeti. Po zanimanju sam ekonomski ekspert, no to neka vas ne buni, nisam jedan od onih suhoparnih televizijskih tipova u biznis odijelima i sa akten tašnama što dan i noć provode nad računima. Daleko od toga. Čak bih za sebe mogao reći da sam bonvivan, ukoliko pri tome ne prelazimo granice dobrog ukusa. Uza sve to pomalo se interesujem za demonologiju. Nemojte da vas to navede na predrasudu, ja sam potpuno svjestan koliko je takva stvar bizarna, nisam nikakav fanatik. Sve spominjem samo da bi okolnosti u priči učinio zabavnijim.

Moja je žena bila fotomodel, osrednjeg uspjeha, u modnim krugovima dobro poznata, ali glorifikaciju i visok publicitet nikad nije doživjela. Taj izostanak velike slave bio je posljedica njenog za visoku modu atipičnog izgleda. Bilo je nečeg proturječnog između njene ljepote i figure, neki čudesan, nevjerovatan kontrast koji je izvjesno ostajao u oku svakome ko bi je vidio, premda sam siguran da to niko ne bi umio objasniti. Stas joj bješe vitak, vatreno izvijen, kao od strasti sazdan. I baš niko pred njenim tijelom nije mogao ostati ravnodušan. Ali je uglavnom izazivala zavist i tih prezir, i kod žena i kod muškaraca. Pristajalo je to dobro njenom gordom držanju, njenim prezrivim, izvještačenim kretnjama i koketnim nastupima s kojima neizostavno pojavljivala u društvu. Bila je fatalna zavodnica, zanosna crnka s ledenim pogledom, razvratna vještica među anđeoskim kćerima. Samo je u svemu tome bila prostodušna, izgledalo je kao da sve to čini bez ikakve namjere, lakovjerno i krotko, i nerijetko je ta prostodušnost ocrtavala blagi kontrast na njenom uobičajeno grubom licu. I eto, to rijetko viđeno lice bilo je presudan činitelj njene sudbine, ono je njenu pojavu činilo posebnom na taj satanski način. Usko i pravilno zaobljeno, spljoštenih jagodica, u bljedilu izduženo, sa visokim čelom, egzotično ispupčenim, sa širokim usnama (donja kao da joj bješe malko otromboljena što joj je podcrtavalo liniju razvratnice) što su se svakog časa razvlačile u prezriv, naročito izazovan smiješak i otkrivale red nepravilnih zuba u nezgrapnom amalgamu s desnima, svodilo se u nekoliko oštrih crta i završavalo priprosto, skoro vulgarno, sa isturenom bradom. Mišljenja sam, a moguće je da sa svojom uobraziljom pretjerujem, kako je upravo to fantastično lice od nje načinilo ikonu među konceptualistima.  Za nju su se prosto otimali svi oni modisti, stilisti i fotografi koji su u svom poslu tražili nešto neobično, nijansu nesvakidašnjosti, svi samoprozvani ekscentrici i ljudi otvorenog mišljenja koji su od čudnog htjeli kreirati standard.

Sav taj nesklad, sva demonska priroda – nemojte krivo uzeti te riječi, ja je njima uznosim do nebeskog trona – što je iz nje izbijala kao da je učiniše nedodirljivom, neosjetljivom, neljudskom. Razumijem da ovakva kvalifikacija priziva grozno značenje, čak neuljudno, što nikako ne bih htio da bude, ali upravo tako ovdje najbolje pristaje, jer ona je izgledala baš kao da joj ništa ljudsko nije blisko. Bilo je oko nje mnogo uspješnijih fotomodela, djevojaka koje su u poslovnom smislu u odnosu na nju bile na višem nebu, ali su joj sve one zavidjele iz svoje običnosti. Karizmu s kojom je ona zaluđivala društvo nijedna nije mogla imati.

Naše poznanstvo započe sasvim jednostavno, pretjerano prosto, čak bih rekao za ovu priču neprimjereno. Sreli smo se na jednoj poslovnoj večeri sa još bar deset ljudi i ja tada ne osjetih ništa, jedva da mi je ostala u oku. Ali, eto, slutim da je ta moja ignorancija, nenamjerna ali nešto na što nije bila naviknuta, njenu dušu opržila kobnim utiskom. Nekoliko dana poslije, sada se toga sjećam, na adresu mi stiže neobična koverta, majušna, crna, reklo bi se svojeručno načinjena. Preskočit ću nekoliko nebitnih detalja i odmah reći da sam je brzo i neoprezno razderao, još sam bio u čudu. Unutra je bila ceduljica, vlastoručno ispisana, sitnim, zaobljenim punim slovima što su već na prvi pogled obećavala uzbuđenje i misteriju, i navještavala razvrat. Tu ceduljicu sam odavno bacio, a tekst više ne pamtim u doslovnom obliku, zato ću ovdje ukratko prepričati ono čega se sjećam. Znam da u prvi mah ništa nisam razumio, tek poslije otprilike tri četvrti sata, kada sam ga čitao već petnaesti ili šesnaesti put pohvatah rasute signale. Riječi o otrovanom srcu i mojoj bezdušnosti nisu me se bog zna kako dojmile. Zapravo, vjerovatno bi sve vrlo brzo skončalo na smetlištu da me nije očarala jedna nevjerovatna ponuda, možda bi, ako želim da budem tačan, trebalo reći opklada, ili ucjena, kako god, nudilo mi se da “dokažem da sam čovjek” i to tako što ću sutra sa anonimnom pošiljateljkom odletjeti za Paramaribo. (Ne sumnjam da bi ovako fantastična ponuda do suza zasmijala svakog poštenog građanina.)

Već sam vam rekao da gajim stanovitu simpatiju za neobično, sviđa mi se – tako govorim pazeći da ne pretjeram – sve što graniči sa iracionalnim. Uz svu opreznost pri izražavanju mogu reći da se ta stanovita simpatija slobodno može zvati strast. Zapravo i nema razloga da se to pokušava zatajiti, ja sam svakako anoniman, a za priču je bolje da se prikažem kao zanesenjak. I kad me već zamislite kao strastvenog zaljubljenika u neobično ne treba vam mnogo ni da zamislite u kakvom uzbuđenju taj zaljubljenik juri na aerodrom. Da izbjegnemo zabunu, znao sam ja od samog početka da je sve to samo igra, znao sa da u tu igru nije uključeno nikakvo putovanje, pa ja sam već znao i ko će me dočekati i da ćemo kroz nekoliko sati sigurno završiti u mom stanu, priljubljeni karlicama. (Oprostite, opet sam nepristojan.)

Danas mi je teško povjerovati da se sve to zaista dogodilo, teško mi je svu tu igru povezati s njom, s mojom ženom, i dok ovo pišem pomišljam da sam sve izmislio, jer nikada više, ali baš nikada više nije ispoljila takav duh. Kod nje se vidjela samo prostodušnost, čak uskogrudnost, nedostatak mašte, nije više bilo igre, nije bilo zabave niti zavođenja, kao utvare nestali su šarm i mistika. Blagi lahor svakodnevnog života odnio je miomiris razvratnog parfema, ostala je samo bezbojna koža uboge šiparice. Nestašna djevojčica pretvorila se u pitomu pastiricu.

Ali to nije bio potpuni kraj. Demon u njenoj utrobi budio se kada bi se približila krevetu, i ona mi se u svako doba dana davala divlje, raskalašeno, s grozomornom pohotom u udovima, postajala je ona koju sam htio da imam. Pristojnost mi zabranjuje da iznosim detalje iz našeg najintimnijeg života, sve što mogu to je da priznam kako sam uz nju ostao samo zato što je bila savršena ljubavnica. U svakodnevnom životu beskrajno mi je dosađivala, dodijavala mi je s priprostim djevojačkim tričarijama, voljela glumiti uvrijeđenu frajlu, jogunila se kao mlada seljančica, kao magijom otjerana iz nje je nestala ona fatalna žena, i ništa pod bogom mi nismo nalazili zajedničko. Naši životi spajali su se samo u krevetu, u vreloj i strastvenoj tački. Takav život je protjecao blago, ne ranjavajući nas vremenom, i mi bismo vjerovatno neosjetno dočekali smrt da između nas nije stao taj opaki demon.

2.

Andras je u naše živote ušao jedne uskipjele ljetne večeri, kada su laptali prigradski psi, a jetki miris gradskih ulica nadraživao djevojke pod njihovim ljetnim haljinicama. Pamtim kako sam te noći s mukom udisao vreli vazduh dok sam se spremao da po svom običaju pođem na ladanje. Ja sam godinama odlazio na obalu našeg jezera, svakog petka uvečer, u malu brvnaru sagrađenu u visokoj travi. Vozio sam se noću, sporo, u otegnutom ritmu smooth jazza, kroz industrijska predgrađa, pokraj velikih spavaonica, između pasa lutalica i pijanica, da bi prije zore kroz visoku travu izbio pred mračnu i nepomičnu vodurinu, i na trijemu uz toplu kafu dočekao izlazak sunca. Poslije sam čitao okultističke knjige i stare romane. Držala me ta magija, bio je to ritual moga života, i sada žalim što o tome moram govoriti javno, no dobro, svakako je magija nepovratno nestala pred više od pola godine.

Te sudbinske noći vozio sam po svom običaju, polagano, nježno vrludajući po kolovozu uljuljkan u vrckavu melodiju Sanbornovog saksofona. Spustio sam prozore (ne podnosim air condition, ja sam jako staromodan) i vrela struja ljetne noći prži mi lice – ja zamišljam da to neki užareni leptirovi plamenim krilima prlje s mog starodrevnog lica stoljetnu paučinu ostavljajući sitne ožiljke, a ja sam dugovijek i ime mi je Jahja. Utopljen u takve maštarije moj automobil se nezgrapno primiče industrijskom predgrađu povremeno poskakujući u ovoj noći kada smrt lipti u erotičnom zanosu. Misli mi se roje bolno kao da se krijesnice miješaju sa stršljenovima. Rasprskavaju se u meni vatrometi emocija. A tu na ulici stoji mitsko stvorenje, nestvarno i veličanstveno kao fatamorgana.

Ne sjećam se više da li je stopirala ili sam se sam zaustavio, pamtim tek da je bila nevjerovatna, bila je noćna maštarija, izgubljena vila sa svojom riđom kovrčavom kosom i preplanulom medenom kožom.

– Voziš smiješan auto, srce – nedorečeno se nasmiješila krupnim očima koje su na mene zasvijetlile slatkom malinovom bojom.

– Replika jednog starog Volkswagenovog modela, prvi primjerak je proizveden pred oko stotinu godina – odgovorio sam neodređeno primjećujući da je odjevena jednostavno, kako se već nose siromašne prigradske djevojke. Njena duga baršunasta suknja je izazovno zašuštala dok je sjedala, a mirisna koža pod kratkim i tijesnim topićem me zaslijepila. Nastavio sam kao kroz magnovenje spreman da svakog časa počnem zavijat sa uličnim psima. U glavi mi je grmio orkestar udaraljki, a srce bubnjalo pod pritiskom parnog stroja. Htio sam bezglavo pojurit, samo dok je još jedanput odmjerim. Među njenim punim krvavocrvenim usnama našla se cigareta:

– Smeta li ako zapalim?

Nemam upaljač, da sam hiljadu puta proklet! Neka me zgromi! Neka na mene zajedno udare kuga i sifilis!

Otpuhivala je dim kroz prozor posvećeno gledajući u zvijezde. Krišom sam pokušavao uhvatiti njen pogled, tražio sam samo jednu iskru, jedan vatren trag, ali je ona uporno ostajala nedokučiva.

– Bolje bi bilo da gledaš cestu – do krvi me zabolio taj ravnodušni promukli glas. – Nesreća nije daleko od tebe. Vidim neku sjenku u tvom sazviježđu.

– Oprostite, ne razumijem. Kakvom mome sazviježđu? – prihvatio sam igru ne sluteći kuda me ona vodi.

– U ovnu. Ti si ovan – za trenutak me pogledala preko vrha cigarete kao da ispituje hoće li me takva primjedba zapanjiti, onda je otpuhnula dim u moje lice i nastavila gledati u nebo. – Anđeo s podignutim mačem jaše na vuku: to su sukob, svađa i smrt.

Ne znam zašto sam produžio tu ludu igru, zapravo, zašto ne priznati, pomislio sam da ću popraviti svoje izglede ako umjesto iznenađenje u igri ostavim znatiželju.

– Zašto da od nekoliko desetina miliona ovnova baš ja budem onaj nesretni?

– Zato što si baš ti, srce, imao nesreću da me sretneš – odgovorila je nehajno i izbacila neugašenu cigaretu kroz prozor. Glas joj je bio napet kao da će svakog časa puknuti, grub i vreo, osjetio sam pod njim vražju strast. Priznajem da me taj vještičji glas omađijao, da mi je u tom času zapovjedila da se sjurim u jarak ni za trenutak ne bih oklijevao. Htio sam da mi priča i da je slušam kao maleni dečko lijepu odgajateljicu, nesretno zaljubljen. Ne, ja zaista ne znam šta sam promrmljao, ne znam da li sam uopšte uspio prevaliti glas preko jezika, maleni dečko, tek se sjećam da me upitala kako joj stoji ruž. Upalila je svjetlo u kolima, okrenula retrovizor da se može u njemu ogledati i počela mazati svoje putene usne.

– Koliko si godina u braku? – pitala je to dok su joj usne bile napućene kao pupoljak. – Ne čudi se. Vera… Jesi li sretan s njom?

Dođavola, neka ide sve dođavola!

– Sad je bolje – zadovoljno kaza i cmoknu usnama. – Izgledaš nesretno, srce. Kao neko ko treba avanturu.

Siguran sam da me je utroba nagonila da kažem: „u pravu ste, treba mi avantura“, ali se oprezni um već bješe uključio. Postao sam sumnjičav, počeo sam promišljati; sada vjerujem da sam ipak i prije svega bio zbunjen.

– Kako to avantura? Predlažete mi ljubavnu avanturu? Nudite mi se?

Bestidno me gledala ne skrivajući lukav osmijeh:

– Dosadan brak. Supružnici različitih karaktera. Tupo slaganje. Lijena mržnja – ponovo je pripalila cigaru i zagledala se u neku neodređenu tačku na nebu. – Jesi li ikad pomislio da te žena vara?

Pogodila me iznenada, naprasno, kao da me bombardirala, ostao sam zatečen kao maleni nevaljalac u špajzi. Ispred mene se u nedogled prostirala ravna ulica pritisnuta otežalim ljetnim krošnjama kroz koje se teško probijalo sipljivo modrikasto svjetlo. Za trenutak sam uhvatio oštar zijev jednog dremljivog psa i pomislio da se takva snena čeljust u ovom času sklapa oko moga vrata.

– Šutiš. Biće da joj ne vjeruješ.

Još uvijek mi kroz uši kola taj izazovni glas zaobljen drskom ironijom; priznajem da i sada osjećam sram, ne, ni sada se ne bih usudio pogledati u nju. Kakvo me je osjećanje tada obuzelo? Znam da sam i tada kao i sada u najtamnijoj dubini svoje utrobe osjetio kako kipi neki ljepljiv kiseo sok, od njegovog isparenja podilaze me hladni žmarci, i ja znam da se to u meni budi mračnjak. Dok se toga prisjećam opet poželim da skočim na nju, da stegnem svoje koščate prste oko njenog vrata i da se silom nasladim u bogatom mirisu ljetnog cvijeća. To govorim sada, kada je sve skončalo u bestragu. Sada mogu dozvoliti bijesu da se razmaše, tako će i vama biti zanimljivije, ali neka ostane sve kako je onda bilo “kada je, kao i uvijek u mom životu, nadvladao razbor”.

– Vi ne znate moju ženu – protisnuo sam s mukom, grčevito, kao da su mi pseći očnjaci doista stisnuli grlo.

Zasmijala se naprasno, s jetkom gorčinom, nezaustavljivo, zacenila se od neke tvrdokorne ironije, nadmoćno i sveznajuće. Ipak, ostao sam pribran:

– Šta hoćete od mene? Ne razumijem, šta očekujete? Da vas finansiram? Da od vas kupujem ljubav?

– Moj te interes, srce, – govorila je kroz nezadržive nalete smijeha – u ovoj stvari ne zanima. Bolje bi bilo da razmišljaš o interesu svoje žene. Hahahahahahaha…

Projurili smo preko jednog zakrivljenog mosta pod mutnim narančastim osvjetljenjem, iz korita je dolazio nepodnošljiv vonj od fekalija i hemikalija. Zalazili smo među stambenjake, velike spavaonice na rubu grada planski, kao nekom nebeskom rukom, poredane u pravilne redove poput granitne titanske soldateske. Jeziv kraj za svakog ko je imalo sviknut na komociju i luksuz posebnoga.

– Zaustavi kod tržnog centra. Tu iskačem – napokon se umirila. Odjednom je izgledala ozbiljno i odsutno kao da se ova scena među nama nije odigrala. Stao sam, u sebi žalostan, predosjećajući početak nesreće.

– Pripazi na svoju ženu, medeni – raskalašeno je namignula prije nego je zakoračila vani. I tada sam ga prvi put vidio. Bio je istetoviran na njenoj desnoj slabini. On, demon u čovječjem tijelu s nejakim krilima palog anđela i hipnotičnom glavom sove, jahao je na vuku, šezdeset i treći duh Goecije, zapovjednik trideset legija demona. Vidio sam ga kroz sladak miris ružmarina pomiješan s drugim mediteranskim biljem, kroz finu ružičastu izmaglicu što bješe ostala za jednim medenim tijelom. To nisu bizarni detalji, to nisu trivije, on je zaista bio sa mnom u mojim kolima, gađao je nemirom moju dušu kao što bi lovac medvjeđom sačmom raskrzao snenočudesnog fazana. Njegov pažljivi, proračunat duh unio je u moju glavu jednu mračnu sliku, neodređen strah, jedan intenzivan doživljaj nesklada i ja sam počeo da se gušim u tim crnim vizijama, bio sam pritisnut nekom blatnjavom vodom, opružen nauznak u podvodnoj travi što je vijugala poput pijavica, spokojno sam zurio gore, u dva golema kruga malinove boje.

3.

Probudio sam se na trijemu, nemarno zavaljen u drvenu naslonjaču, nepokriven, očima zalijepljen za horizont iznad jezera, daleko na istoku. Sunce je već bilo visoko, neki blag, prijazan ljetni povjetarac igrao se na vodi, gledao sam ga kako krišom iskače iz visoke trave i istiskuje pjenu iz mrkog jezera. Tišina nespokojna tog dana bješe umrtvila predio, nikakav krik ovozemaljski da smjelo objavi život, samo demonski bubanj što pulsira mi kroz uši u krvavom obrednom ritmu.

Nisam izdržao. Pokušavao sam se umirit, pokušavao sam iz sebe povratiti priviđenje, očistit entitet jastva od nečiste sile, ali nisam imao snage. Cijeloga dana povlačio sam jedno klasični djelo Michaela Maiera, pokušavao se udubiti u gonetanje arcane arcanissime, prepustiti svoje biće jednom superiornom posvećenju, nadzemaljskoj preokupaciji, ali nemir je izvirao iz mogu želuca parajući mi utrobu kao hirurški skalpel. Bio je to bolan nemir, sačinjen od hiljadu krvavih krikova u mom trbuhu, bila je to crna misa mog ukorijepljenog srca, nemrtvi užas koji je prohujao kroz moj užegli um ostavljajući za sobom pustolinu. Sjećam se, u jednom trenu bio sam nadnesen nad crnom vodurinom, zibao sam se u čamcu kao leš u kolijevci, iščekujući razrješenje iz mračne dubine. Ne, to se više ne može ispričati, taj zakrvavljeni pogled u crnom ogledalu, ta nedokučiva želja da se zaroni u mulj, taj reski titraj u ždrijelu i igra živaca oštra kao ples žileta. Da li sam na toj vodi bježao od jednog demona tražeći drugog, onog kobnog, osloboditelja s vječnim sječivom? Da li sam očekivao da se ta kosturnica strepnje u mojoj duši može srušiti u jedan čas, mukao i munjevit? Jesam li se nadao blagoslovljenom trenu u kojem će se pogled ukočit zauvijek?

Sada, sa ove daljine, vidim sebe kako očajan veslam prema obali, maleni čun klizi preko jezera malaksalo, iznemoćalo parajući kožu toj crnoj aveti.

Sjećam se da je bila duboka noć kada sam se konačno zaputio u grad. Vozio sam divljački, bijesno, razdraženo, ne prestajući misliti na onu čije je tijelo obilježio Andras. Dao sam joj ime Ida, jer bila je poput maline. Malo bješe ostalo do zore kada sam otvorio vrata našeg stana. Sve je bilo istina. Zatekao sam ih. Labuđi vrat moje žene mirno je počivao pod njegovom miškom, gledao sam je kako se nevino meškolji na njegovim grudima.

Ne, ja ne znam šta je to bilo, je li to bilo olakšanje ili nemoć, ne znam šta je bilo to sljepilo volje što me obuzelo iznutra i najednom, ne razumijem zašto sam se kao preporođen vratio na ulicu, umilnu, blagu, iskrzanu tupim grcajima.

Sutradan sam odlučio da ću je naći. Sigurno je to bilo sutradan, jer one noći sam bio spokojan kao mrtvac i samo je taj neživi mir odagnao navalu zle krvi. Probudio sam se kao novi čovjek, opijen magičnim napitkom, i odlučio da ću je naći. Pozvao sam nadređenog u direkciji i zamolio za sedmodnevni dopust. Ženi sam u e-mailu javio da hitno odlazim na sedmodnevno poslovno putovanje.

Tih sam dana kao sumanut ophodio predgrađe, sluđeno sam tragao za onom koju ne znam, obijajući pragove bez ikakvog traga. Niko nije znao djevojku sa očima malinove boje i ljudi su se tek sažalijevali nad ludakom tuštog pogleda što je spas svojoj ošinutoj duši tražio u nekom mitskom biću. Tih sam noći snivao mračno: neko crno cvijeće, nalik na lokvanje, prorasta kroz jezero, a u sredini, kao kralj te morbozne vrste, uznosi se džinovski grimizni pupoljak preliven magičnim sedefastim sjajem. Taj se gordi ljepotan graciozno rascvjetava, iz njegovog se srca izlegla jezerska vila. Uznesena je u nevinoj igri, vrluda pod zatamnjenim nebom, strmoglavce uranja u mračnu vodu, luduje to veličanstveno biće opijeno svijetom. Ja sa svoje verande gledam taj čarobni balet kao hipnotisan. Njena veličanstvena igra najednom postaje gruba, ona počinje da se plašljivo vrti kao zvijer kada osjeti lovca, onda se iznenada trgne i pojuri na mene, i tek tada ugledam njene oči kao dvije maline, i ja se nemoćno prepuštam toj harpiji što juriša u zluradom grohotu.

Teško je iskazati sav nemir i svu bojazan što su me bili opsjeli tih dana. Drhtavica, snomorica, luda igra živaca, konvulzije, mukla bol u utrobi, još i neka krv što mi bješe udarila u glavu i stalno mi curaše niz nos. Kao da sam bio opsjednut, zloduh u meni tjerao me da tragam, da bdijem, prišaptavao mi je nečuvene misli i budio makabrične vizije.

Ne sjećam se više kojeg je to dana bilo, vraćao sam se na jezero u sumrak, prijazan mir bješe ovladao krajem. U svom otegnutom ritmu moj je automobil prolazio zemljanim drumom među visokom travom spokojno se primičući jezeru. Tek što sam izbio na obalu ugledah neku crnu priliku kako se baškari na verandi zavaljena u viseću ležaljku. I eto, tako me dočekala moja žena, crna osvetnica – “telefonirala je u direkciju, nije bilo nikakvog biznis putovanja”…

Ne pamtim najbolje onaj muk što nas bješe obuzeo, pred sobom je vidim bezbrižnu kakva je u taj prvi tren bila, i ja joj, takvoj prostodušnoj, netremice sve rekoh. Otimala se, protivila se svemu, nije htjela da bude tako, njeno lice zboralo se naglo i naprasno poružnjelo, vruć dah bješe joj nahrupio na otromboljenu usnu. Nosio sam je do kreveta zgrčenu i vrelu dok me je grebala po licu uz jezive vriske. Gorjela je u nekoj ludoj vatri, lomila se u struku, neotmjeno se šigicala, govorila da će umrijeti… Ničim se nije dala umiriti, pokušavao sam da je zagrlim, ali me je grizla vičući da sam lud, u napadu očaja bila je ratoborna kao ranjena zvijer. U jednom trenutku nemoćno je padala na postelju, a već u slijedećem skakala i počinjala da me udara po leđima i vratu svojim malenim pesnicama. Osjećao sam na grudima te šačice kao žaoke nemoći, očajno oružje sitnog bića. Zadihanu, brzo ju je obuzimala nemoć i još je samo jetko grcala, lice joj bi užutjelo i kao ispijeno.

Čudio sam se tada, otkud takav bijes, zašto ne želi priznati, zašto hoće da stvar ide jednolinijski, otkuda ta potreba da se živi kao da se život odmotava sa role? Zašto ne želi prihvatiti da su se naše veze potrgale, zašto odbija shvatiti da je fantazam koji nas je držao skupa kao pucnjem raznesen, zašto da ne vidi kako su sada iz našeg života potekle mnoge linije koje se više nikad neće preplesti. (Sada bi se, samo da to nije nepristojno, samome sebi smijao zbog pomisli da se linije naših života neće nikad više preplest, ali da ne iskačem unaprijed, priču treba strpljivo ispripovijedati, iako sam siguran da dobro obaviješten čitalac već zna o čemu govorim i u sebi mi se ruga.) Ona je sve negirala, nazivala me luđakom, bolesnikom, optuživala je i druge da su je obijedili, iz nje je plamtjela fanatička vatra u kojoj je sagorijevao stvarni svijet. Ni tada, kao uostalom ni danas, nisam razumijevao zbog čega sam joj potreban, zašto hoće spasiti tu vezu čije su svetosti oskvrnute i obezvrijeđene, ali odbijam da nižem pretpostavke, mene se ne pristoji da je optužujem. Nipošto ne želim ružno govoriti o njoj, ako ni zbog čega a ono u ime ljubavi koju smo zajedno proživjeli.

Rastali smo se slijedećeg dana, otišla je slomljena, krhka srca, na staklenim nogama. Lično sam je odvezao do predgrađa odakle je mogla uzeti autobus. Rastali smo se bez pozdrava, bez ikakve riječi, nijednog znaka nije bilo među nama, rastali smo se tupi i daleki. Otišla je slomljena i takvu sam je posljednji put vidio.

4.

U ponedjeljak je pozvao moj nadređeni i rekao da mogu produžiti “bolovanje” koliko god mi treba ili “koliko ljekar smatra da treba”. Sve to bez ikakvog objašnjenja, nije dozvolio razgovor.

Tajna se ojasnovidila nakon drugog poziva. Ovoga puta zvao je policijski komesar. Vjerujem da vas ovo neće iznenaditi, moja žena je bila mrtva. “Svirepo ubijena”. Vi ste svakako već odavno prepoznali slučaj.

Ono što sam vidio u njenom stanu toliko je grozno da ja nizašto ne svijetu ne bih pristao da to opišem. Neka vam bude dosta ono što su pisali novinari, ne sumnjam da ste čitali o “monstruoznom ubistvu u kojem je žrtva nemilosrdno iskomadana žiletom”. Ja sam te članke vidio tek sada kada su ljekari utvrdili da to mogu podnijeti, ali odbijam da se prisjetim detalja koje sam lično vidio, moja duša još uvijek ekvilibrira na tankom konopcu razvučenom nad paklom, i samo jedan krivi osjet mogao bi me zauvijek baciti u šake demonu. Zato ću preskočiti ova izvješća, neću opisivati ni razgovore s komesarom u kojima, pouzdano znam, ništa suvislo nisam kazao, moj nervni sustav tada je već bio razdrobljen i ja sam se ponašao kao neurastenik. Ne znam ko me je poslao na terapijsko liječenje, možda je to bio moj nadređeni, možda komesar, ali to nije ni važno, znam samo da su me u to vrijeme kljukali neuriticima. Nikada mi nije rečeno jesam li bio osumnjičen ili su me tek radi mira moje duše odlučili odvojiti od mog dotadašnjeg života, no kako god, završio sam u ovom banjskom lječilištu gdje još uvijek ubijam vrijeme. E da, jednu stvar je bitno spomenuti, ne sjećam se kako sam i kada komesaru ispričao priču o Idi, tek sam čitajući zapisnike ustanovio da je istraga tu stvar uzela za najčišći umišljaj, ili drugačije rečeno, “neurotičku halucinaciju”.

Ipak, sada moram priznati da sam tada, i u takvom stanju, od istrage zatajio jednu stvar: na noćnom ormariću moje žene bio je jedan predmet koji joj nije pripadao. Bila je to sićušna figura izrezbarena od drveta, a prikazivala je Andrasa u borbenoj pozi kako jaše na vuku. Ne znam zbog čega, ali sam osjećao da ju je tu ostavio ubojica, s njom je potpisao ubistvo. Neprimjetno sam je ugurao u džep i od tada je stalno bila sa mnom. Noću, u svojoj ćeliji dugo sam je držao na dlanu naslućujući kome pripada.

Budio sam se tih dana s osjećajem pustoši, nosio sam pijesak i vjetar u svojoj duši, i neku mračnu saharsku noć. Cijelu sedmicu provedoh na postelji, a poslije sam počeo izlaziti u šetnje i ići na plivanje. Za tri nedjelje život se potpuno doveo u red, ustalio se svakodnevni ritam, neosjetan, jednolik, ustrajan. Tih noći nisam imao snova. Ne znam je li to bilo uzrokovano neuriticima, izvjesno je tek da sam spavao blaženo, kao mrtvac. Tek opustjele grudi i drveni Andras podsjećali su me da nisam samo sadašnji, već i prošli čovjek. Prošavši.

Uskoro me počeo obilaziti komesar, dolazio je nenajavljeno i u sućutnom raspoloženju, kao stari prijatelj. Bio je to prijatan debeo čovjek koji je obožavao da pije prirodni sok. Donosio mi je na dar voće i slatkiše, a jednog je dana donio i ručno izrađenu muzičku kutiju:

– Znam da voliš Charlia Parkera – rekao je kao neko ko je sa mnom podijelio bar dvije decenije.

Jednoga dana, kada je provejavao prijazan lahor, sjedili smo na terasi lječilišnog restorana s pogledom na otvoreni bazen. Grupa rekonvalescenata veselo se brčkala u pličini pod neprimjetnim nadzorom jednog njegovatelja. U tišini smo ispijali sok od cijeđene naranče, obojica vrteći šuškave papirnate kišobrančiće.

– Jesi li znao da ti je žena imala ljubavnika? – upitao je iznenada, lagodnim tonom kao da i nije htio to reći.

Napominjem da sam u istrazi, ko zna zašto i kako, sve o tome prešutio.

– Znao sam – odgovorio sam neodređeno, zagledan u ljeskavi ljubičasti kišobrančić.

– On je mrtav – dobacio je to između dva brza gutljaja.

Da skratim, čovjek je – kao što dobro obaviješten čitalac već zna – bio zadavljen i to čini se za jedne sado-mazo orgije. Našli su ga golog, očito je dobrovoljno pristao da bude svezan za krevet. Izgleda da je očekivao da će se dobro zabaviti dok je puštao ubojicu da mu pritegne kožni remen oko vrata. A ponešto od te zabave je i doživio, bar se tako može reći, jer je istraga na njegovom tijelu našla tragove prosutog sjemena. Pretpostavlja se da je ubica pritegao remen do kraja u trenutku dok je žrtva ejakulirala.

– Kako nije ostalo nikakvih tragova ako su oboje bili u istom krevetu?

– Ubojica je bio u odijelu od lateksa. Full body costume. Ni vlas nije ostala za njim.

Stavio sam drvenog idola na stol.

– Jeste li u njegovom stanu pronašli ovakvu stvar?

– Šta je to? – pravio se da nije zainteresovan ispijajući posljednji gutljaj.

– Možeš uzeti i moj – gurnuo sam svoju čašu pred njega. – Ovo je potpis. Ako ste našli ubojica je isti. A mislim da znam i ko je.

– Čuj, lako je provjerit je li to govno tamo – eksirao je iz moje čaše i brzo se oprostio sa mnom. Sa neodređenom gorčinom u grlu sam gledao za njim dok je odlazio ekspresnim koracima. Primijetio sam da je uzbuđen iako se pravio da ga nije dotaklo, jezdio je niz terasu poput izvršitelja božje pravde.

Potom sam se budio sa zubljom u grudima, obuzimalo me neko gromko ludilo na koje, čini mi se, ni neuritici nisu djelovali. Do tada sam se tješio, mislio sam da ću je naći ili da će se sama pojaviti, ali se sada u munjevitom jasnoviđenju fantazija rasprsnula. Prštalo mi je u glavi kao da mi je mozak na uscvrčalom ulju, i opet sam dopao u postelju, ovoga puta u nekoj nesnosnoj huci, kao da se demoni u svom gnijezdu bjehu uskomešali.

Bio sam na jednoj visokoj dini, sunce bješe nada mnom, crno i visoko kao u ekvinociju, pustinjski je vjetar odnosio rubove moje dine. Ja klečim na koljenima, malaksao, iscijeđen, i čekam da se poda mnom otvori ponor i da me proguta pustinjska pijavica. Osjetim ga; sa zenita, od beskraja, dojahuje na svome kurjaku sa uzdignutim mačem, demon žedan krvi. Pokorno isturam vrat, želim da mu olakšam, želim da brzo svrši posao, želim da moja krv u hipu opije njegovu grimiznu dušu. Neka se krvolok napoji sa ovog zatrovanog izvora, neka osjeti šta je kisela krv, neka se zagrcne mojom pokvarenom dušom. Pala je na mene njegova sjenka teška kao bezdan, on se uznosi kolosalno, poput božanstva, i ja klečim pod njim, slijep, predan, konačno spokojan. Još samo jednom, ja još samo jednom želim osjetiti sebe i posljednji put podižem klonulu glavu da pogledam iz bezdana. I vidim ih, u okviru od tame, dva izblijedjela sunca, dva oka malinova.

5.

Gluhota u koju sam dospio ošinula me gromko kao nagli vazdušni udar, žestoko mi je zapljusnula grudi, ledeni grč gvozdenom silom stiskao mi je srce, osjećao sam kako iz njega naglo brizga krv i strahovao sam da će se rasprsnuti. Prije negoli sam povratio dah opazio sam da je i on sa mnom, ali je bio sitan, čak sitniji od mene, sada je imao žensko tijelo, gipko i zgodno. Najednom njegova glava poče da se mijenja, stara ušara se rastezala uz jako prelijevanje boja poput kakvog pokvarenog holograma, raznobojne tačkice su jarko titrale tjerajući me da zatvorim oči, a kada sam ih opet otvorio transformacija je bila gotova. Predamnom je stajala ona, demonka, vještica, gola, preplanula, zaogrnuta bijelim plaštem.

– Sada ne možeš pobjeći – rekla je mračno, muklim zvjerskim glasom.

Ne htijući počeo sam da ogledam po neprozirnom crnilu što se spustilo oko nas poput satenske zavjese. Gorbnica. Zatvoreni smo u grobnici. Ili je to zarušena odaja neke katakombe.

– Ja nikada nisam bježao – prošaptao sam zgrčenim glasovima. – Tražio sam te.

Oči su joj bile crne, samo crne, kao da joj neka stvaralačka sila bješe usadila dva crna vranina jajeta. Povremeno je tanka crvenkasta linija presijecala to crnilo. Gledajući zlokobni bljesak te krvave žilice osjetio sam da me demonka želi ubiti.

– Zbog čega to hoćeš? Ja te volim! Volim te!

– Ti si glup. Ti si obična budala. Ne shvataš da si počinio svetogrđe.

Možda sam trebao biti zbunjen, ali me više začudilo što je bila ogrnuta službenim mantilom medicinske sestre. Svladavao me umor, neki potmuo bol u brzom ritmu udarao mi je u sljepoočice, iz tame je mjestimice počela izvirati zasljepljujuća bjelina, slijevala se iz visine nalik na mlazove mlijeka, bešumno i sporo. Ona je nastavila govoriti, ali više je nisam razumio, jer obraćala mi se nekim demonskim jezikom.

Mutilo se, sve se mutilo. Osjetio sam da mi je lice prekrila neka blaga, mekana stvar, bila je nježna i topla, ali je sisala dah iz mojih pluća.

Iznenada je sve obasjalo jarko studeno svjetlo i ja sam prepoznao svoju bolničku sobu. Mnoštvo ljudi komešalo se u njoj. Neki grubijani u bijelim mantilima nasilno su odvodili Idu, ona je vikala, vrištala, kristalno je odzvanjao njen histerični smijeh. Htio sam joj pomoći, ali bio sam nemoćan. Bio je tu i moj prijatelj komesar. Pokušavao sam ga upozoriti, reći mu neka joj pomogne, ali ni za to nisam imao snage. Neka sjedokosa žena ljubaznog osmijeha svojom magičnom spravom vraćala je vazduh u moja pluća.

6.

Ne znam koliko je dana proteklo otkako samo počeo dolaziti sebi. Bunilo me još nije bilo skroz napustilo, naprasno su dolazili svijetli časovi iz kojih sam s munjevitim udarom u doboš opet padao u bezdan. Moje potpuno iscjeljenje, uvjetno rečeno potpuno, moglo bi se datirati u jednu bešumnu noć koju je paralo neko tiho daleko pucketanje. Probudio sam se naglo, zaslijepljen nekim razvučenim svjetlom što je lijeno izviralo ispod abažura na nahtkasni. Stvari su mi se uskoro počele otkrivati u svojoj pravoj boji i ja sam uz lampu prepoznao oguljenu narančinu koru. Uz moj krevet neka se mračna prilika mirno sladila narančinim kriškama. Domalo se pred mojim očima ukaza cijela soba, u polutami, napadnuta prigušenim svjetlom. U uglu je mačjim okom žmirkao moj stari gramofon jedva čujno svirajući taktove jazz kompozicije „Blue in Green“.

– Donio sam ga iz tvog stana. Mislio sam da će ti se tako svidjet. A i meni je ubijao vrijeme – ravnodušno se iz sjene javio komesar, kao da smo se u najljepšem raspoloženju rastali pred koja tri časa. – Ja sam ti, prijatelju moj, pojeo voće. Šteta da trune. Donijet ću ti sutra drugo.

Domalo je na njegovom mjestu bio liječnik, počeo me detaljno pregledavati, pamtim da su me oči žestoko boljele od neke proklete lampice kojom me je svako malo napastovao. Komesar je nastavio dolaziti uvečer svakoga dana, donosio je voće i puštao ploče po svom izboru. (Moram biti iskren i reći da ne znam šta je tog čovjeka vezalo za mene. Moguće da je bio usamljen. Možda je tražio prijatelja. Ne znam, ali me on i sada obilazi i mi se odnosimo kao stari prijatelji iako se nikada zapravo nismo upoznali. To jest, on o meni, zahvaljujući istrazi, zna skoro sve, ali ja o njemu još uvijek ne znam ništa.)

 Kako sam ozdravljao tako je i on postepeno počinjao govoriti o „slučaju“. Mislim da je proteklo više od dvije sedmice kada mi je obznanio da je “priveo A…” – umalo da napišem njeno pravo ime, ali ne, bolje je da do kraja zadržim nestvarno ime koje sam joj nadjenuo, upućen čitalac svakako već zna njen pravi identitet. Ja se pak tog posla neću laćati, za mene će ona ostati ova literarna ličnost, unatoč svemu i pristojnost mi zabranjuje da pređem preko toga.

Pričao je dugo o istrazi. Govorio je nezanimljivo i izlomljeno, mnogošta je bilo teško povezati, a i ja sam uslijed slabosti živaca mnogo prečuo. Jednu stvar dobro pamtim, cijeli je događaj često nazivao “šaradom”. „Šarada je to bila, prijatelju moj,“, tako mi je govorio, „trebalo je doskočit đavolici“. Pričao mi je da je ona htjela biti uhvaćena, ali je “igrala igru”, trebalo je pratiti tragove po njenom uputstvu. „Prvi je trag bila ona drvena lutka, ista k'o ona što si mi je pokaz'o kod bazena“. Poigravala se s njima, tako mi je pričao. Voljela je ostavljati lažne tragove i slati istragu krivim smjerom. Potom ih je opet vraćala na pravi put. I tako uzastopno, sve dok nije odlučila da se preda, tada ih je dovela do sebe. „Mislim da je ta mala luda ko tromblon“, zaključio je ljušteći petu naranču. Zamolio sam ga da mi bude dopušteno da je vidim. Opet se ponio kao stari prijatelj. Već sutradan je uredio da me propuste u “Specijalnu zatvorsku bolnicu”.

Toga jutra pažljivo sam se odijevao. Odabrao sam hlače od džinsa kupinove boje i indigo svileno košulju sa finim radom na porubima. Obrijao sam lice i stavio jak parfem od kojeg sam se zakašljao. Dodao sam i antilop cipele malinove boje. Biće da sam još gajio neku nadu.

Čekao sam desetak minuta u jednoj poluosvijetljenoj prostoriji da je čuvar dovede. Ušla je hladno, ležerno, očito se dobro osjećala u bolničkoj odjeći. Kosa joj je bila ostrižena, skoro do glave. Bez kovrča je izgledala pitomo, iako moram priznati da me je njeno zavodljivo lice i dalje zbunjivalo. Sjela je naspram mene i ostadosmo tako dugo u šutnji, bar mi se sada čini da je to dugo potrajalo.

– Zašto si to učinila? – započeo sam tek da nešto kažem, nisam znao drugačije. Nije odmah odgovorila. Trebalo joj je vremena da utoli bijes, vidio sam da joj smeđe oči sijevaju pod namrštenim vjeđama, očigledno je tražila pravi ton. Kada je konačno progovorila glas joj je bio spokojan, ravan, neupadljiv poput ljetne kancone.

– Voljela sam ga.

Potom smo opet šutjeli. Odnekud izvana dopiralo je neko iritirajuće kvrcanje, od slabe svjetiljke čulo se hladno zujanje, stražar je disao uravnoteženo kao da je htio biti neprimjetan. Htio sam da nam se noge dotaknu, ali je ona svoje sklonila na sigurnu distancu, koliko god se upinjao nisam mogao doprijeti.

– To si trebao ti učiniti – istisnula je kroz polušapat, kao da joj je sada svejedno. Ne znam zašto, ali me odjednom sve to više nije interesovalo, riješio sam da ću se istog časa oprostiti i poći u neki restoran brze hrane da se najedem hrskave piletine. Koliko god vam to sada čudno i neuvjerljivo zvučalo, meni su se toga časa nakvasile zazubice na pomisao o hrskavoj piletini. Vjerujem da sam samo o tome i razmišljao dok je ona sveudilj govorila:

– Uhodila sam vas mjesecima, skoro od kada sam saznala za njihovu vezu. Bilo je to odmah na početku, sigurna sam, primijetila sam promjene na njemu. Počeo me zanemarivati. Ja sam ga tako dobro znala, bio je moja jedina ljubav. Proveli smo zajedno skoro deset godina i nikad nije pošao za drugom. Sve dok mu ona nije izašla na set. Najprije sam mislila da ću umrijeti, ali sam poslije prvog šoka odlučila da ću ga vratiti sebi. Ja sam jaka žena, ne odustajem olako. Temeljito sam provodila svoju osvetu. Saznala sam sve o njoj. Svaku njenu stvar, svaki izlazak, svaki obrok koji je uzela, čak sam poznavala i njene osjećaja. Ne moraš mi vjerovati da je tako, ali ja sam poznavala vaš život bolje od vas samih. Sve je bilo isplanirano u detalj, pažljivo sam odabrala čas kada ću te sačekati, nemoj se čudit, znala sam da ćeš naići. Sve sam znala. Sve! Samo sam se s tobom prevarila. Ti si ispao slabić. Kukavica. Mislila sam da ćeš se svetit, da ćeš ih rastaviti, da ćeš pucati. A ti… Ti si me iznevjerio… – klonula je glavom i počela grcati – Ja sam sada opet počela nalaziti boga. Znaš, ja nikada nisam vjerovala. Roditelji su me naučili da boga nema. Ja sam svog boga našla u njemu. Obožavala sam ga. Bila sam njegova svećenica, i samo sam ja imala pravo da pogubim posrnulo božanstvo. Ali, s tim je život postao besmislen. Svećenica mora služiti svome bogu, u tome je jedini smisao njenog života. Bez svog boga ona je izgubljena. Zato sam se odlučila predati. Šarada je bila u njegovu čast, posljednja spomen, pogrebni ritual. Na kraju sam i ja trebala umrijeti. Ali se u toj igri u meni pojavila druga vjera. Ne znam kako je do toga došlo, ali ja sada osjetim novog boga. Onog pravog. Neljudskog. Nebeskog. On je tu, svuda, on je i u meni. Ja sam sada iznutra slomljeno biće, ali u tom haosu se probudio bog, dugo godina skriven. Spremna sam položiti zavjet, posveti ću svoje tijelo u ime višnje pravde. U meni će oživjeti blagoslovljeni duh i ja ću stati uz bok najsvjetlijim ženama pod oltarom nevjeste nenevjesne… – ona ušuti naglo kao da se u njenom glasu nešto slomilo i propade u sebe. Naglo usplamtjele smeđe oči tiho zgasnuše.

Zijevnuo sam i pogledao na džepni sat. Brojke su fluorescentno svijetlile u polumraku. Bilo je oko tri sata popodne. Hladno sam se oprostio s njom i otišao laganim korakom, za mnom je ostajalo tiho tapkanje tvrdih đonova u opustjelom hodniku. Ispred me dočekao komesar. Zajedno smo pošli u restoran brze hrane, on na prirodni sok, ja na hrskavu piletinu.