Hadžija Roćko obožava obrađivati metale. Dubokog je uvjerenja da se sve može presjeći, navariti, uresit filigranskim tkanjem, istopiti, izliti, iskovati, oplemeniti, očistiti od hrdže, ofarbati. Identično je njegovo uvjerenje o pitanju kolektivnog nacionalnog tijela. Kolektivno nacionalno tijelo treba da je čvrsto i snažno poput metala, treba ga odsjeći od drugih nacionalnih tijela, navariti mu teritorije što je moguće više, uresiti filigranskim tkanjem njegovu kulturu, istopiti prošlost koja je neistinita…
Piše: Edin Salčinović
Enciklopedije ga nisu sistematizirale u obilje pasusa sveznanja, pažljivi istraživači ne mogu pronaći icrpnu dokumentaciju u arhivima, precizno faktografsko svjedočenje o njemu ne postoji, sam nikada nije zapisao niti redak. Prema historiji Hadžija Roćko se odnosi na samosvjestan, sebidostatan način, mjeri je aršinima samovolje srazmjerne dimenzijama njegove najdraže njive, što će reći tri koma pet dunuma, pohranjuje ju u brižljivo odvojen budžak u sahari, prepuštajući da se taloži i memi spremna da se posegne za njom u čas kada se trebaju dokazati velike historijske nepravde nanesene njegovom hadžijskom sopstvu. Tako i prema ovoj priči koju je spreman kroz srce proburaziti vlastitim štapom, kvrgavim krivim drenovcem kojeg sam zove keva.
Pri susretu sa Martinom Hajdegerom, nakon što je dostojanstveno, kako mu i priliči, saslušao desetominutni solilokvij velikog filozofa bitka i vremena, Hadžija Roćko je rekao: „More, a i ne mora bit“.
1878. Hadžija Roćko je viđen kod Maglaja kao bajraktar kako desnicom visoko izdiže zastavu, a ljevicom puca iz male puške. Nit pjene koja vijori pored njegovog lica sa početkom u kutu usana rezultat je bjesomnog juriša, premda bi cinici primijetili kako je taj zazorni detalj dodao fiktivni autor samo da bi ukaljao obraz čestitom hadžiji.
U ljeto 1918. na ćepenak je sjeo kaurski odjeven čovjek predstavljajući se kao Novski. Hadžija Roćko nije oklijevao u izgonu kaura sa svoga topraga. Užarenim mašicama mu je iskopao oči, a zatim ga predao u ruke kalfama savjetujući ih da ga bace u bunar jevrejskog trgovca Davida Kiša.
Karl Jaspers je godinama svijetu dosađivao sa besmislenom pričom o pitanju krivice. Njegove besmislice Hadžiju Roćka su dotakle tek toliko da je, ne prekidajući ibadet, uz prijekoran pogled izgovorio: „Mali, bolje govna jest neg svašta pričat“.
1941. godine Hadžija Roćko priseže s podignuta tri prsta. Kažiprst i srednji prst su blago povijeni, jagodicama okrenuti prema tijelu i podignuti u visini čela. Prisegu je završio riječju amin. U tami je ostao trag njegovih aktivnosti iz tog doba, ali se pamti njegov poziv na boj protu crvenih đavola, poziv čiji duh i dan-danas raspiruje plamen borbe protiv komunizma i recidiva komunističkog režima.
1968. Hadžija Roćko je javno izazvao Alfonsa Kaudersa na dvoboj mačevima. O vjetrovima Alfonsa Kaudersa rekao je: „To je zvučalo kao nepovratan gubitak abdesta“. Dvoboj se odigrao tačno u podne. Kulisu su činili modroplavo nebo sa suncem u zenitu, prašnjavi drum i prednja strane kafanske zgrade „Kod čovjeka niotkud“. Alfons Kauders je za dvoboj odabrao otmjeni rapir kojemu se vrh sjajio kao kapljica rose, dok se Hadžija Roćko odlučio za krivu dimiskiju britku da se njome dlaka mogla podijeliti na dvije jednake pole, premda bi se na prvi pogled dalo pomisliti kako je izanđala i otupjela. Borba je potrajala tek časak, koliko je čestitom hadžiji bilo dovoljno da odsiječe glavu probisvijetu Kaudersu. Beživotno truplo ostalo je ležati u prašini ostavljeno za gozbu strvinarima.
Francuski strukturalistički filozof marksističke orijentacije Luj Altiser tvrdio je da je ideologija diskurzivna praksa koju nalazimo tamo gdje mislimo da je nema. Hadžija Roćko nikada u životu nije našao diskurs. Jednom prilikom, htio je baciti u smeće kutiju rahat lokuma misleći da je prazna, a onda je u njoj našao cijela dva komada. Tada je rekao: „Ako je ideologija rahat lokum, moram konštatirat da je nadasve ukusna“.
Hadžija Roćko nikada nije naučio izgovoriti riječ demokratija. Mislio je da je zakučita i da nije od insanskog svijeta. Ipak, od 1992. na izborima uvijek glasa za demokrate.
22. oktobra 2003. Hadžija Roćko je viđen na Baščaršiji kako kupuje kišobran.
Lice Jakoba Esalovića neopisivo je smetalo Hadžiju Roćka, dovodeći ga do takve srdžbe da se mahalska kaldrma drobila pod njegovim koracima. Iako uvijena velom tajne, smrt Čovjeka sa Šiljinim licem igrala je drugi čin u čaršijskim narativima. Ispod glasa se govorkalo da mu je Hadžija odvalio njušku i bacio ju psima, a da je Jakob Esalović iskrvario negdje na deponiji gdje mu je tijelo i spaljeno.
Hadžija Roćko obožava obrađivati metale. Dubokog je uvjerenja da se sve može presjeći, navariti, uresiti filigranskim tkanjem, istopiti, izliti, iskovati, oplemeniti, očistiti od hrdže, ofarbati. Identično je njegovo uvjerenje o pitanju kolektivnog nacionalnog tijela. Kolektivno nacionalno tijelo treba da je čvrsto i snažno poput metala, treba ga odsjeći od drugih nacionalnih tijela, navariti mu teritorije što je moguće više, uresiti filigranskim tkanjem njegovu kulturu, istopiti prošlost koja je neistinita, izliti prošlost koja je istinita, iskovati čvrstu ideološku platformu na kojoj će počivati svaka njegova konstrukcija i struktura, oplemeniti ga plemićkom krvlju s pedigreom i rodoslovnim stablima, očistiti od hrdže koja se u njemu nakotila boga pitaj otkud, ofarbati ga u najdraže nam boje nacije.
