Savjetnik, učitelj, pravnik, liječnik, mislilac, pisac svoga naroda
Po-etički razgovor s akademikom prof. dr. Tvrtkom Kulenovićem o prosedeu i vrijednosti i angažovanosti knjige Alije Izetbegovića Moj bijeg u slobodu, te o alternativnosti njegova filozofskoga koncepta, ali i o njegovoj predsjedničkoj i nadasve ljudskoj veličini.
Sic!: Na samom početku napravićemo iznimku: zamolili bismo Vas da nam iznesete mišljenje o naročitosti Alije Izetbegovića kao čovjeka – to jest, da ga probate sagledati iz druge, ljudskije perspektive; kako komentarišete u tom smislu zamjerke koje su mu upućivane?
Tvrtko Kulenović: Alija Izetbegović je bio čovjek koji je o stvarima ovog svijeta znao mnogo više nego što treba i pristaje praktičnom političaru: uvjeren sam da znatan dio zamjerki koje su mu upućivane proističu iz zavisti, iz osjećanja nelagodnosti pred takvim likom vodećeg političara.
Sic!: Ali da li je on uopšte pravio greške, i kako to razumjeti i opravdati?
Tvrtko Kulenović: Pravio je greške, kao i svi političari, pravio ih je u vremenu u kojem i najmanja greška stostruko odjekuje: tako ga je zapalo.
Sic!: Čini se da ga također nije zapalo da bude samo političar; štaviše, otkriva se kao respektabilna prosvjetiteljska figura presudno važna za narod?
Tvrtko Kulenović: Ali nije bio samo političar: bio je savjetnik svome narodu, učitelj, pravnik, liječnik, mislilac, pisac i iznad svega čitalac knjiga – osobina najteže oprostiva od onih koji samo novine čitaju.
Sic!: Kako čitati taj i takav njegov habitus u regionalnom kontekstu – da li se možda duševnom nadnaravnošću nameće kao opreka Zlu i materijalnom?
Tvrtko Kulenović: Nije bio čovjek rata, za razliku od dvojice „susjeda“ kojima je svijet duha i duhovnosti stran, a prisvajanje tuđih teritorija im je bila opsesija. Negdje pred kraj knjige o kojoj je ovdje riječ naveo je jevrejsku poslovicu: ”Kad se barjak razvije, sva pamet je u trubi.”
Sic!: Kako tumačite njegov angažman u teškim komunističkim jugoslovenskim vremenima?
Tvrtko Kulenović: Takav čovjek mogao je, u ono vrijeme, napisati knjigu koja se ne bavi islamom u kontekstu nečega drugog (umjetnost, arhitektura, lingvistika, filozofija i sl.), nego upravo kao centralnom temom. To nije bilo kažnjivo, ali nije bilo politički preporučljivo, pogotovo za ovog autora, niti je bilo egzistencijalno stimulativno…
Sic!: Pored te hrabrosti i po-etičnosti autora, da li rečena knjiga sadržava i neke druge kvalitete?
Tvrtko Kulenović: Knjigu Islam između istoka i zapada Alije Izetbegovića smatram jednim od temeljnih djela naše kulture. Nepretencioznim jezikom, bez uobičajenog opterećujućeg filozofskog vokabulara, autor je uspostavio kulturološke relacije koje se u razmatranju ove problematike više ne mogu zaobilaziti.
Sic!: No jamačno je da njegovo djelo pored tih – rekli bismo: tehničkih, suhoparnih kvaliteta – zrači nadnaravnostima općenitije kolektivne provenijencije; da li ono konstatuje i neke karakterističnije kvalitete našeg čovjeka, Bosanca i Bošnjaka?
Tvrtko Kulenović: Ova svojstva: esejistička kreativnost i emotivna obojenost potencirat će razumljivo, i vrlo uspješno u knjizi zapisa iz zatvora Moj bijeg u slobodu. Dio te knjige koji obuhvata prepisku sa vlastitom djecom otkrit će najljepše karakteristične crte našeg čovjeka, Bosanca i Bošnjaka, a prethodni, veći dio knjige pokazat će nam predanoga čitaoca koji svoje zatvorske lektire transponira u vlastiti izraz utemeljen na tom esejistički kreativnom jeziku.
Sic!: Da li njegova literatura polučuje i neke široke, metafizičke, egzistencijalističke fenomene; šta je sa slobodom ili samoćom, naprimjer; da li on time kao autor prevazilazi uskost bilo koje ideologije kao vjere, i obrnuto?
Tvrtko Kulenović: Sigurno je da su mnogi ljudi koji su tamnovali u zatvorima, na robiji, a spomenimo i one metafizičke paćenike za koje je život sam bio zatvor i robija, u književnosti, u knjigama, tražili spas, tražili svoju jedinu moguću slobodu. Pojedinci su se, istina, ograničavali na vrlo određenu literaturu, na svoju vjeru – ideologiju, prevodili Marxov kapital, sastajali se i raspravljali o politici. Alija Izetbegović je među prijateljima u zatvoru mogao naći sagovornike za pojedine aspekte svojih interesovanja, ali je, kao što je na početku rečeno, njegov horizont bio tako širok da je knjiga u cjelini, morala biti knjiga usamljenika.
Sic!: Na robiji – sada mislim na pravu robiju, a ne na robiju kao metafizičku patnju –neki su, kako kažete, ograničeni na uskost svoje ideologije; da li on na robiji razmišlja o svojoj vjeri?
Tvrtko Kulenović: Pisac Islama između istoka i zapada i ovdje je razmišljao o svojoj vjeri, ali se na to nije ograničavao. Na jednom je mjestu zapisao: „Nema ništa uzvišenije i dublje od vjere i ništa dosadnije i gluplje od nekih vjernika.“ Za motto knjizi stavio je riječi njemačkog književnika, nobelovca Heinricha Bolla: „Literatura je sloboda“, koje su korištene i u naslovu ovoga teksta.
Sic!: Da li se onda u takvom slobodarskom i literaturnom kontekstu uopšte bavi politikom i kakav je to način poimanja?
Tvrtko Kulenović: Naravno da se bavi politikom, ali na način koji nije prizeman i cjepidlački, bez mržnje, služeći se argumentima i, što je naročito važno, uvidima, koji predstavljaju prirodan kvalitet njegovog kreativnog esejističkog stila. Na jednom mjestu, na početku, doslovno kaže: „Za neke poslove nemam više vremena, a ni znanja ni snage“, i čini se da se to odnosi upravo na praktičnu politiku. A što će kasnije morati da nađe i vremena, i znanja, i snage, to je pitanje sudbine i osjećanja odgovornosti.
Sic!: Pored toga zaista sudbonosnog kasnijeg odgovornog angažovanja, još jedan njegov grandiozni angažman – obračun za koji je prethodno našao i vremena i snage i znanja čini nam se nesumnjivo usudnim: to je njegova dekonstrukcija marksizma?
Tvrtko Kulenović: Njegov obračun s marksizmom je dostojanstven, a zasnovan na razumijevanju i stoga lišen agresivnosti: ”Od nerazumijevanja do agresivnosti samo je jedan korak.” Svi se sjećamo da je marksizam – komunizam, kao uostalom i rani kapitalizam na svom početku bio zasnovan na veličanju rada, ali se u kapitalizmu rad pretvorio u profit, a u marksizmu u radničku klasu.
Sic!: Možete li nam navesti nekoliko tih pronicljivih dekonstrukcijskih opaski usmjerenih na tu prevaziđenu i prokazanu ideološku rabotu?
Tvrtko Kulenović: Izetbegović kaže: „Engels je u više članaka, intervjua i pisama imeđu 1891. i 1895. godine tvrdio da je skoro osvajanje vlasti od socijaldemokratske stranke matematička nužnost. To se nije dogodilo, a kad se dogodilo, to više nije bila Engelsova socijaldemokratija nego boljševizam, ustvari, totalitarna vlast bivših radnika.” „Apstraktna radnička klasa zapravo je fantastična maska za totalitarnu diktaturu. U njeno ime, naime, uvijek nastupa tzv. radnička država koja je sve više nego radnička…“ prema profesoru D. Kalođeri. „Marx govori o proletarijatu kao izvršiocu pravde nad vladajućim klasama za nepravde i nedjela koje su počinile. Komentarišući ovu rečenicu jedan pisac primjećuje da jezik kojim se služi Marx služi ‘jeste jezik mitske odmazde’.“
Sic!: Možete li nam ovu kompleksnu koncepciju podrobnije objasniti iz Vaše perspektive?
Tvrtko Kulenović: Marksizam je stvorio lažni, našminkani mit o velikom čovjeku…, i pretvorio je u religiju upravo u onom značenju u kojem je anatemizirao klasične religije – to jest kao opijum za mase, potencirajući time samouvjerenost evropskog čovjeka koja potiče još iz Descartesovih vremena. Što je iz te ljudske veličine proizašlo, govori nam Izetbegović: ”Hiljadu devetsto trideset i devete Evropa se našla pred najtežom dilemom u svojoj historiji: da bira između Zla sa nadom – staljinizma i Zla bez nade – hitlerizma. Tako je izgledalo, ali bio je to samo privid. Oboje je bilo zlo i oboje bez nade.”
Sic!: Osim te političke i filozofske pronicljivosti, šta mislite o njegovim estetskim afinitetima? Da li je uvijek objektivan, i da li postoji neka sila u njegovoj koncepciji koja osmisli neke subjektivne izljeve?
Tvrtko Kulenović: Izetbegovićevo interesiranje za književnost i umjetnost pokazuje jednu lijepu laičku obaviještenost koju ponegdje koristi i malo ‘navijački’ (primjer velikog italijanskog slikara Renata Gutusa koji je bio korifej Komunističke partije, a pod kraj živora se vratio vjeri), ali koja na momente zablista esejističkim uvidima sa širokim horizontom posmatranja…
Sic!: Da li se Predsjednik ikada otkriva kao pjesnik, i da li zna pjesnički govoriti?
Tvrtko Kulenović: Na dva-tri mjesta na kojima u knjizi piše o cvijeću, Izetbegović se naročito otkriva kao pjesnik: posmatranjem, interpretacijom i naročito empatijom…Ali zna pjesnički govoriti i o čovjeku: ”Čovjek može biti star kao stara cipela, a može biti star kao stari grad ili bar kao stari, stoljetni hrast. Čovek može, ako hoće, ostarjeti na ovaj drugi način. Zato je potreban duh.”
Sic!: Citirali ste pismo koje Vam je uputio prigodom Vašeg pristanka 1990. da budete promotor njegove knjige Moj bijeg u slobodu; šta Vam to pismo znači u Vašoj kolekciji pisama koje su Vam upućivali veliki ljudi?
Tvrtko Kulenović: Ovo pismo mi je veoma drago, ne zato što dolazi od velikog čovjeka: moram priznati da sam pod velikim ljudima uglavnom podrazumijevao kolege pisce, a od takvih imam jedino dva pisma Danila Kiša, vezana za konkretne događaje, i jedno pismo poljskog prozaiste Henrika Gruszinskog, učesnika bitke na Monte Casinu, nastanjenog u Napulju, kojim je pozdravio pojavu mog romana Kasino. Nego mi je pismo upravo drago zbog onog što kaže.
Sic!: Ali ipak da li u tom pismu ili uopšte u njegovom konceptu ima nešto što bi ga uprkos svemu približilo tom redu velikih ljudi; kako gledate na sve to?
Tvrtko Kulenović: Možda je Izetbegović osjećao izvjesnu nelagodnost kad mi je pisao pismo, možda se pitao ima li smisla staviti korespondenciju sa djecom u rukopis knjige sada već uglednog državnika. Sigurno su mu zbog toga zamjerili, i opet će: ne mogu se ozbiljne stvari koje se tiču svjetskog poretka miješati sa privatnim i porodičnim životom…Ima dakle, taj gest, to uvezivanje porodice u život čovjeka, koje me tjera da još jednom kažem, velikog čovjeka.
(Svi odgovori akademika prof. dr. Tvrtka Kulenovića preuzeti iz njegova teksta: Literatura i sloboda. U: Izabrana djela Alije Izetbegovića, knjiga 3: Moj bijeg u slobodu, OKO, Sarajevo, 2005, str. 13.)
