Cjelokupna književna zaostavština Grofa de Lautréamonta stavljena je u 200 stranica: sačinjavaju je Maldororova pjevanja, Poezije i šest poslovnih pisama, upućenih bankaru i izdavaču. Ono što znamo o njegovom životu možemo zapisati na kutiju šibica: rodio se pod imenom Isidore Ducasse u Montevideu, 4. aprila 1846. godine, od oca Françoisa Ducassea, francuskoga konzularnog činovnika, i majke Jacquette-Célestine, koja je umrla dvije godine poslije njegovog rođenja, netom nakon što je kršten; u trinaestoj godini otac ga je poslao u Francusku, u Tarb, gdje je pohađao gimnaziju i licej; 1867. je preselio u Pariz, koji je postao gradom njegovih literarnih stvaranja i ambicija, a u kojemu je i umro 24. novembra 1870. godine.

Ova verzija njegovog životopisa uzima se za zvaničnu. Edmund Wilson, međutim, govori o Lautréamontu – ako ga nije možda pomiješao sa nekim drugim nedovoljno ostvarenim autorom – kako je bio žestok revolucionarni govornik, koji je privlačio dosta pažnje na masovnim okupljanjima u vrijeme Napoleona II, u predvečerje francusko-pruskog rata. Prema njem uje Lautréamont dakle živio avanturistički. „Dikasa su našli u sobi mrtvog jednog jutra, tri godine po dolasku u Pariz, a ima znakova da ga je ubila Napoleonova tajna policija.“

Wilsonovu verziju ipak niko ne ponavlja, a još manje autora bi je smatralo vjerodostojnom. Premda zvuči intrigantno, skloni smo da joj ne vjerujemo: jer čovjek sanjarije, kakav je bio Lautréamont, ne može biti i čovjek akcije. Nadrealiste je oduševljavalo odsustvo konkretnoga prikaza njegovog lica, zbog činjenice da su ga u potpunosti morali sami zamišljati. Salvador Dalí je i nacrtao njegov imaginarni portret, gdje mu lice vidimo kao mladoliko, sneno, žensko. Postoji danas, doduše, jedna njegova prilično jasna fotografija, koja nam olakšava predodžbu o izgledu toga mladića. Pa ipak, Lautréamont nama ostaje nepoznanica, a osim djelom, poput i drugih umjetnika luđaka, bolesnika, izgnanika, privlači nam pažnju i svojim životom.

Pjesnikovi drugovi svjedočili su kasnije kako je bio povučen, zamišljen i sanjar. Ne znamo je li bio egoist ili individualist, ili jednostavno nesposoban za odnos sa svojom vrstom. Njegovi srednjoškolski radovi, prepuni groze, krvi i smrti, ne sviđaju se njegovom profesoru književnosti. ”Obično je bio tužan i ćutljiv”, sjeća se Lautréamontov školski drug, ”kao uvučen u sebe. Dva-tri puta mi je govorio sa izvesnim uzbuđenjem o prekomorskim zemljama, gde je život slobodan i srećan.” Izvjesno je samo da je tri posljednje godine života proveo u apsolutnoj samoći, pišući svoje djelo. Nije morao brinuti za novac; on ni po tome nije bio pisac. Sve što je radio, svaki list kojega je tiskao, sve je finansirao njegov otac. Živio je u hotelu, poput fudbalera. Ali, osim bolesti, mučilo ga je, vjerovatno i najviše, to što nije uživao nikakav literarni ugled. Nije imao čak ni prijatelja koji bi mu mogli prijetvorno laskati o kvalitetima njegova djela.

U Poezijama, svjestan književnog neuspjeha i buduće smrti, pisao je: „Ne želim da budem žigosan imenom pozera. Neću ostaviti za sobom Memoare.“ Ali kakve memoare može pisati sanjar od tek dvadesetak godina, koji u životu nije učinio ništa značajno? Pa ipak, i ta je tvrdnja proturječna nastojanjima kojih se poduhvatio u Parizu. Služio se, naime, svim dostupnim strategijama kako bi dosegao književnu slavu i afirmaciju. Postoji pismo u kojemu on, u poniznom stilu, od svog izdavača traži da se pojavi bilo kakva kritika o njegovom djelu. ”Da li biste bili ljubazni da u Vašem cijenjenom listu napišete kritiku o ovoj knjižici?” „Jedino što želim to je da se pojave kritike u najvažnijim nedeljnim listovima.“ „Ako kritika“, ovaj naivni mladić predlaže izdavaču jedan ugovor, „bude izrekla o ovim počecima pozitivan sud, mogao bih u idućim izdanjima da izostavim neke i suviše jake dijelove.“Nejasno je, ipak, zašto bi iz svojih budućih radova izostavljao ono što je kritika ocijenila kao pozitivno. I ko bi uopće bio gotov pisati pohvale takvome otpadničkom mračnjaštvu?

Kakogod, Lautréamont nije za svog života ostvario privilegiju koju stanoviti novinski recenzenti imaju običaj dodijeliti nekim piscima. Upitno je da li mu je iko bio i na sahrani, budući da je, u vrijeme njegove smrti, Parizom harala neka zarazna bolest i ljudi su se plašili mrtvaca više nego živih, te su ih sahranjivali brzo i bezobzirno. Međutim mu je budućnost obezbijedila relativnu slavu. André Gide naprimjer piše: „Čitanje Remboa i Šestog Pjevanja Maldorora čini da se sramim vlastitih djela.“ Poslije Prvoga svjetskog rata počinje njegova resurekcija. Otkrivaju ga dadaisti i nadrealisti i uzimaju za proroka. U jednome baru, kojem je njegov vlasnik nadjenuo ime Maldoror, nadrealisti su zaradili gadne batine branivši čast svojega uzora. Amadeo Modigliani je uvijek pod pazuhom nosio primjerak njegove knjige i citirao bi ga dok se šetkao Montparnassom. Jednako kako su ga oni precjenjivali, tako ga i pojedini drugi uporno podcjenjuju. U nekim antologijama francuske poezije njega uopće nema. Mnogi su ga čitali selektivno, uvijek zanemarujući nešto od svojstvenosti njegova djela, ističući ili samo dobre ili samo loše strane. A treba priznati da je to djelo jednog mladića koji je u mnogo čemu bio nagao, djelo prepuno slabosti, ali također, istovremeno, djelo visokih poetskih i estetskih kvaliteta, koje su dijelom doprinijele u razvoju moderne poezije. Danas ga načitani profesori književnosti znaju pokadšto spomenuti u svojim prodavanjima. Hugo Friedrich ga nadobudno i bolno pogrešno sa visina svoje katedre naziva „tek lošijom varijantom Rimbauda“. Ali, i to je, moramo priznati, nekakav uspjeh.

U svojem središnjem djelu, Maldororovim pjevanjima, Lautréamont najviše voli da govori o zlu. Voli on i da se divi oceanu, hermafroditu, matematici… ali više od svega uživa pjevati o svireposti i zlu općenito. Želio je tada, kao pjesnik, iskazati svoje pripadanje Đavoloj družbi. Njegovo stoljeće preplavljeno je takvom, mračnjačkom literaturom. Kao kakav detektiv posvećen je zlu, ali o njemu sudi mjerilima profinjene estetike. Maldororovi zločini su otmjeni i visoko stilizirani. On očevidno nastoji biti svojevrsni umjetnik u zlu. U satiričnom eseju O ubistvu kao lepoj umetnosti Thomas de Quincey raspravlja o estetskim kvalitetima ubistva, smatrajući Kaina prvim umjetnikom te vrste. “Prvo ubistvo nam je poznato. Kao izumitelj ubistva, i rodonačelnik umetnosti, Kain mora da je bio prvoklasni genijalac.“ Bez sumnje bi Društvo poznavalca ubistava bilo zadovoljno Maldororovim djelima. Jedan od osnovnih kvaliteta koje oni cijene jeste neutilitarnost zločina, odsustvo svake popratne koristi, činjenica da je ubistvo počinjeno isključivo radi ubistva. Maldororovi su zločini najčešće takvi, sebesvrhoviti, larpurlartistički; doima se, iako pogrešno, kao da njegova poetika nema nikakvu etičku sadržinu.

Svi se uglavnom slažu da su Maldororova pjevanja najcrnja knjiga crne tradicije – zato što je Lautréamont jedan način pisanja doveo do krajnosti. Većinu svojih ekstrema on ostvaruje hiperbolom. Glavnina njegovih pretjerivanja usmjerena su ka Bogu. Maldoror bezuslovno vjeruje u postojanje Boga, ali je izgubio nadu u njegovu pravičnost, ljubav i naklonost, i stoga on i čini zlo. Kivan je i gnjevan jer su sve metafizičke istine daleko od njega, nepromjenjive. Ali našavši se u takvom zapletu, svijest nema smiraja. Tako i Lautréamont nikada ne dolazi do utješujućih metafizičkih saznanja i zaključka. Bog je živ i stvaran, ali je ogrezao u prljavosti, i zbog toga ga Maldoror sažalijeva. „Oh! nikada nećete znati koliko je katkad teško držati u rukama uzde svemira!“ On Bogu sudi estetski i etički. Čovjeka voli i brani ga od velikog tiranina Boga, ali je svjestan ljudske nebožanstvenosti, pa je zato i prema njemu tako svirep. Baš je ništa čovjek, ali je ništa također i Bog, i svi oni sudjeluju u totalnom, neutješnom plaču. Maldoror se buni čas protiv Boga, čas protiv čovjeka a najčešće, sasvim prirodno, protiv sebe samoga. Njegovi stavovi nisu uvijek jasni i postojani, on nije završena, posve zrela ličnost, iz čega proističe promjenjivost motiva i jačine njegove pobune. On je ujedno i demon uništenja ali i anđeo empatije.

Jednoga dana Maldoror je sjedio na stijeni pokraj mora i iznenada bio počašćen mogućnošću da uživa u prizoru potonuća lađe. Orkan je bijesnio, more je odlučilo biti kobno, lađa je tonula sve dublje, a time je promatračev užitak proporcionalno rastao. Ono što nije mogao vidjeti ili čuti, Maldoror je lucidno zamišljao. Mogao je do tančina imaginirati trvenje čovjeka sa smrću, borbu za dah više, a čuo je, pomućene, panične krikove muškaraca, žena i beba, i vidio kako njihova tijela nestaju u divljem moru. ”O, nebo! kako se može živeti pošto se osetilo toliko miline! Bilo mi je suđeno da budem svedok poslednjeg ropca desetine mojih bližnjih!”

Ali Maldoror nije prosto voajer i on ne bi bio to što jeste kada bi se zadovoljio samo pasivnim promatranjem. ”Radi svake sigurnosti, pošao sam po svoju dvocevku kako bih, u slučaju da neki od brodolomnika pokuša da se plivajući dočepa stena i tako izbegne sigurnu smrt, mogao jednim metkom ispaljenim u ramena da mu slomim ruku i da ga sprečim u ostvarenju njegove namere.” I zaista, ustrijelio je toga jadnika.

Ipak, daleko je zalazak sunca. Uživajući u spektaklu borbe ajkula za tijela utopljenika, Maldoror je ugledao ajkulu-ženku kako se bori s drugima i odlučio joj pomoći usmrtivši hicima njezine suparnike. Zatim se našao u vodi, u čulnom i intimnom zagrljaju sa ajkulom. „Najzad sam pronašao nekog ko je nalik na mene! Od tada nisam više bio sam! Ona je imala isti pogled na svet kao ja! Doživio sam svoju prvu ljubav.“

Možemo li zamisliti sebe kako na ulici vadimo nož i pomažemo napadaču dok ubija svoju žrtvu? Teško. Možemo li zamisliti sebe kako pomažemo žrtvi? Možemo, ali rijetko to zapravo činimo. U New Yorku se prije nekoliko godina odigrala poznata scena.Beskućnik, koji je junački spasio ženu od naoružanog lopova, sam je od od njega zadobio fatalne rane. On leži mrtav u lokvi krvi. Na snimci kamere vidimo više od dvadeset ljudi kako ravnodušno prolaze pored njega. Neki se zaustavljaju i posmatraju ga. Ali niko mu ne pomaže. Niko ne poziva hitnu pomoć. Jedan mu je prolaznik prišao, znatiželjno ga protresao, i udaljio se. Drugi je prišao, fotografirao ga mobitelom, i udaljio se. Trebalo je proći osamdeset minuta da vatrogasci dođu i ustanove smrt. Ovo je slučaj uobičajen za savremenu civilizaciju, u takvoj mjeri da više nikoga ne šokira. Maldoror se smije ovakvim svojstvima čovjeka. I budući da ne vjeruje kako se taj nesklad može preobraziti u sklad, on odlučuje sva svoja nastojanja posvetiti produbljivanju tog nesklada, kako bi izrazio svoju metafizičku pobunu proisteklu iz čežnje za svekolikim skladom.

Maldoror, međutim, uživa u svojoj ironiji i nikada neće priznati da doista čezne za skladom. Već na samom početku prvoga pjevanja on govori riječi u kojima se razotkriva jedna od temeljnih suština njegova djela: ”Onaj koji ovo peva ne tvrdi da su njegove kavatine nešto nečuveno; naprotiv, on se diči što su ohole i zle misli njegovog junaka svojstvene svim ljudima.”Ali, već u poglavlju koje slijedi nakon ajkule, Maldoror se diči svojom drugom osobinom. Dok se jedan mladić utapa u Seni, svi posmatraju i sažalijevaju ga. Dešava se vašar saosjećanja. Ali niko tome mladiću neće stvarno pomoći. Niko, začudo, osim Maldorora. On se jedini usuđuje sići sa svojega veličanstvenog konja i spasiti sudruga u metafizičkoj patnji. Maldoror se divi tome mladiću koji je težio nečemu uzvišenijem, koji je, kao i on, želio otkriti tajne života i neba. Neko ko je prethodno ubio čovjeka, sada govori: „Spasti nekome život, kako je to lepo! I kako taj čin otkupljuje grehe!“ Ovaj kontrapunkt dvaju poglavlja ili otkriva Maldororov ambivalentni odnos prema dobru i zlu ili je samo izraz jedne sveopće relativizacije toga odnosa. Pjevanjem o okrutnostima koje je Maldoror počinio, Lautréamont prikazuje zapravo svojstvo ljudi da budu okrutni prema drugima, pa čak i bližnjima. Mnoga od Maldororovih svojstava su samo hiperbolizirana ljudska. Lautréamont ne moralizira tako što govori da je čovjek takav i takav, već u liku Maldorora, svojevrsnim postupkom inverzije, oslikava čovjeka onakvim kakvim ga on vidi. Maldoror je, po Lautréamontovom naumu, zapravo običan pripadnik čovječanstva doveden neobuzdanom maštom do stupnja neprepoznatljivosti, do granice stravičnog i čudovišnog.

Maldororova pjevanja vole da iznevjere. Osim što je metafizička, njegova je pobuna i književna. On parodira romantičnu književnost do te mjere da je njegov romantizam gori od najgoreg romantizma. Romantična književnost o zlu su viteški romani za ovoga Cervantesa. On shvata da ukinuti jednu književnost znači intenzivirati je do vrtoglavice. Kao temeljnu osobinu jedne književnosti, najranjivije mjesto na koje može napasti, Lautréamont prepoznaje figure poređenja i metafore, u kojima se sam okušava, od kojih pravi monstrume kakve književnost do tada nije zabilježila. Konstrukcija „lijepo kao…“ kod njega dobija čudovišna obilježja, tu više nema ničega konvencionalnog, ni ljepote ni figure. Konstrukcije postaju iracionalne baš onako kako nadrealizam voli. Naprimjer: „Kragulj-ovcobija, lep kao zakon o sprečavanju razvoja grudi kod odraslih.“ „Govnovalj, lep kao drhtanje ruku u pijanstvu.“ No, kvintesencija sve Lautréamontove poetike sadržana je u slavnoj poredbi, najbezumnijoj i najdivnijoj od svih: „Lijepo kao slučajan susret šivaće mašine i kišobrana na operacionom stolu!“ –– „Et surtout, comme la rencontre fortuite sur une table de dissection d'une machine à coudre et d'un parapluie!“

Svoje djelo, inače kaos i anarhiju žanrova i registara, utemeljio je na izmjenjivanju crnoga humora, patosa i ironije i neprestanom parodijskom evociranju drugih djela, filozofija i pravaca. Maldororova pjevanja se sastoje od šest pjevanja u prozi, u kojima najčešće nema uobičajenoga reda niti koherentne pripovjedačke strukture, i nema kauzalne ili kompozicione veze između strofa, to jest poglavlja, koja su svaka za sebe samostalna sekvenca. Mašta nastoji biti beskrajna, ne poštuje ograničenja, iznevjerava očekivanja. Odsustvo poetičkih ili versifikacijskih zakona, logičke i realističke motivacije, nepoštivanje svih normativa, sve to daje fluidnost pjevanjima, čini ih poletnima, iako su ona gotovo prečesto obremenjena čak i za barok prekomjernom kitnjastošću. Toliko se želi osloboditi konvencije u izrazu da postaje nihilističan, toliko se opterećuje književnim elementima da postaje groteska.

Camus ustvrđuje da je i Maldororova pobuna u osnovi nihilistička, a da njegov nihilizam proističe iz paradoksalne pozicije u kojoj se nalazi. „Bunimo se“, kaže Camus, ”protiv nepravde nanesene nama i čovjeku. Ali u trenutku lucidnosti, kad istodobno primjećujemo opravdanost te pobune i njezinu nemoć, bijes negacije širi se tada i na ono što smo htjeli braniti. Budući da ne možemo ispraviti nepravdu izgrađivanjem pravde, više volimo da je barem utopimo u još općenitijoj nepravdi koja se napokon izjednačava s uništenjem.”

Doima se da Maldoror nije idealist, da se ne zanosi se iluzijama i ne nastoji iskorijeniti ono što je pogrešno i loše u svijetu, da ga, naprotiv, intenzivira i produbljuje. On ga intenzivira i karikira zato što je postao svjestan da ne može poboljšati stanje koje je zatekao u svijetu. Ukoliko on pretjeruje u zločinu zato što svijet nije nije skrojen onako kako bi on želio da bude – po idealima koje on uzima za prave – onda se svakako za njega može reći da ipak jeste svojevrsni idealist, ozlojeđen, revoltiran, indigniran, koji se, u nemogućnosti da postvari apsolut svojih ideala, dijalektički, dječije osorno i razmaženo okreće njihovim suprotnostima – naglašavanju krajnjeg imoralizma. Njegovo definitivno, pobunjeno „ne“, izraženo je zločinom, huljenjem i podsmijehom. Maldororov fatalistički idealizam iz toga je razloga ispoljen jednostavnom formulom: to, dakle, nije i ne može biti utopija, neka onda bude distopija.

Za apokalipsu i konačno uništenje svijeta Maldoror nije imao dovoljno snage ni moći. Nasiljem nije mogao ozbiljnije nauditi svijetu. Jer razina nasilja – koliko god ono bilo stravično – sa Maldororom se nije povećala u značajnijoj mjeri, jedino je oneobičen stil kojim je ono počinjeno. Maldororova metafizička pobuna se, dakle, nije završila metafizičkom revolucijom. Završila se samouništenjem. Poput Caligule, koji je želio mjesec, da ljudi budu sretni i ne umiru, i svih drugih koji su htjeli promijeniti svijet koji je u osnovi nepromjenjiv, i ovaj je pobunjenik iz sukoba sa apsolutnim izašao kao apsolutni gubitnik. „Onima kojima svet nije po volji savetujem da ne pokušavaju da izmene svet, već da promene svoj ukus“, rekao je jednom prilikom modernistički slikar Jean Dubuffet.

Lautréamont u Poezijama, koje objavljuje poslije Maldorora, piše o dobru, sreći i ljepoti, i detaljno objašnjava kako se odriče svega što je pisao u Maldororu. ”Zamenjujem tugu hrabrošću, sumnju izvesnošću, beznađe nadom, pakost dobrotom, kuknjavu dužnošću, skepticizam verom, sofizme spokojstvom a oholost skromnošću.”

Književnost koju odbacuje on opisuje precizno i štedro: „Poremećaji, nespokoji, razvrat, smrt, fizičke ili moralne izopačenosti, duh odricanja, gluposti, halucinacije izazvane snagom volje, bolovi, uništenje, prevrati, suze, pohlepnost, ropstvo, istančana uobrazilja, romani (…) somnanbulno, sumnjivo, nokturno, uspavljujuće, mesečarsko, ljigavo (…) gadosti, onaj koji ne razmišlja kao dete, pustoš u duši, intelektualna mijaukanja, mirišljave rak-rane, bedra s kamelijama, krivica pisca koji klizi ivicom ništavila i prezire sebe sama s radosnim krikom grizodušja, licemjerje…“ Sve je to Maldoror i sve to Lautréamont (to jest Ducasse) odbacuje.

On želi čedniju, čistiju, ćudoredniju poeziju. Njegov zavjet sada glasi: ”Želim da moju poeziju može da čita devojčica od četrnaest godina.”

Njegovi svi stavovi o poeziji sada su takvi. „Poezija koja dovodi u pitanje osnovne istine manje je lepa od one koja ih ne dovodi u sumnju.“ „Mi nemamo pravo da bilo o čemu isputjemo Stvoritelja.“„Ne postoje dve vrste poezije; postoji samo jedna.“ Pojava koju je u Maldororovim pjevanjima žustro nijekao – banalnost – sada je dominantno prisutna u njegovu djelu. On se ukazuje kao konformist i patetično bespogovorno prihvata mnoge građanske vrijednosne sustave. Maksime koje ispisuje su rjeđe genijalne, često su to samo neargumentirana tvrđenja ili misli preuzete od drugih autora, pa plagirane ili izvrnute u svoju negaciju. Nihilizam koji je bio sveprisutan u Pjevanjima u Poezijama je još izraženiji. Pobunjeni koji je bio spreman izgubiti sebe u pobuni protiv apsolutnog sada je još spremniji postati ništa kao potlačenik od strane apsolutnog, slobodu koju je imao žrtvovao je poricanjem pobunjeničkoga sopstva. U Pjevanjima bi Maldoror tu djevojčicu silovao i naredio potom svojem buldogu da je dokrajči, a sada joj nudi svoje nevine stihove-fraze. Nečastivi Maldoror je očito i definitivno umro.

Po Camusu je ovaj prevrat u gramatici Lautréamontove duše lako objašnjiv: u Poezijama se radi o „restauraciji razuma na kraju iracionalne avanture, u ponovnom nalaženju reda kroz nered i hotimičnom sputavanju lancima još težim od onih kojih se htio osloboditi“. Krug se time zatvara. Metafizička pobuna postaje metafizički konformizam. Lautréamont se vraća banalnosti. Čak će mu opravdati izostanke s nedjeljnih službi.

Etička dimenzija književnosti, koja je u Pjevanjima donekle bila zanemarena, u Poezijama istupa kao najbitnija. Lautréamont se pokušava obračunati sa avetima svoje prošlosti, piše knjigu kao iskupljenje od krivice koja ga progoni, i u svemu tome postaje isuviše etičan, sve do obesmišljenja. Možda je, ipak, i to Lautréamontovo dijalektičko gibanje stavova i ta konačna preobrazba u četrnaestogodišnju gimnazijalku bila samo neka njemu svojstvena bufonerija. Možda. Ipak, Lautréamont nije završio u raju malograđanskog konformizma, kojeg je propovijedao redovima, već je iskidao svoje živce, da mu nakon dvadeset i četvrte godine nije preostalo ništa drugo nego da umre. Za poeziju je pisao da „nije bura, kao što nije ni ciklon. Ona je veličanstvena i plodonosna reka.“ Njega i njegove stihove, vjerovatno prerano, ipak je isušila tuberkuloza.

Validnu nauku o životu čovječanstvu nisu uspjeli pružiti ni Marko Aurelije, Hrist, poslanik Sulejman a.s. ili Freud, a kamoli da ju je mogao živčani dvadesetogodišnjak. To, međutim, nije njegov nedostatak. On je pjesnik i budući da je uspio kandžama izraza ščepati jednu tako složenu emociju – jer njegova metafizička pobuna nije filozofija, već emocija – dakle, složenu, gotovo kaotičnu emociju je uspio izraziti, onda pjesnik Maldororovih pjevanja svakako zaslužuje da ga se naziva pjesničkim grofom, ako je već Baudelaire zauzeo mjesto kardinala, Rimbaud kralja, a Verlaine kraljice.