(Gerald Martin: Gabriel Garcia Marquez – Život, Sandorf, Zagreb, 2009)

1.      Labava struna

„Čvrst je i nabijen, ali hitar, sa ogromnim brkovima, nosem poput karfiola i plombiranim zubima. Nosi otkopčanu sportsku košulju, uzane pantalone i tamni sako prebačen preko ramena.“[1]

Ovim kratkim opisom, koji efektno sugeriše latinoameričkog makroa iz holivudskih filmova, Luis Harss započinje svoj esej da bi široko čitateljstvo obiju Amerika upoznao s kolumbijskim piscem Gabrielom Garcijom Marquezom. Riječ je zapravo o kritičkom intervjuu iz kultne knjige objavljene 1966. godine, prvo na engleskom a potom na španskom jeziku, a koja se kod nas pojavila tek 1980, kad su latinoamerički pisci odreda postali svjetski izdavački brend. U prevodu Silvije Monros Stojaković ta je knjiga dobila ludistički naslov – Pukovnik igra školice i predstavlja samo uži izbor iz Harssove zbirke intervjua.

Tu upoznajemo Garciju Marqueza kao člana filmske ekipe u nekoj kišnoj zabiti Mexica – u blizini jezera Patzcuaro, na putu prema Gvadalajari – sjetnog i zamišljenog, kako ga dalje opisuje Harss. Pisac u to vrijeme iza sebe ima nekoliko objavljenih knjiga, tri romana i zbirku priča, i uspješnu karijeru novinara. Kao dopisnik lista El Espectador prebrodio je teško iskušenje u Evropi desetak godina ranije i tek se bio izvukao preporođen iz petogodišnje stvaralačke krize. Zato će se Harssu učiniti ponešto rastresenim, ali srdačnim sagovornikom koji priča brzo i mnogo, neprestano gaseći i nanovo paleći cigarete.

Razgovor nalikuje psihijatarskoj seansi, pisac ostavlja dojam osjetljivog ekscentrika koji pažljivo osluškuje vibracije svojih unutarnjih, još nenapisanih knjiga. Prethodno je Harss u onim objavljenim Marquezovim pripovijestima otkrio neku vještu nedorečenost, „enigmatičnu sugestiju, trenutnu viziju nečeg što izmiče, što se ne može dešifrovati“ (Harss, str. 258). Otuda i naslov intervjua-eseja: Gabriel Garcia Marquez ili labava struna. Harss je duboko svjestan Marquezove pripovjedačke snage, suspregnute i pod uticajem Faulknera i Hemingwaya, no, uprkos tome, on zaključuje da se radi o piscu koji „nosi barjak napretka“. Kolumbijac je nesumnjivo u naponu stvaralačke snage, duhovit i sklon sentencioznim dosjetkama intoniranim samosvjesnom ironijom. Harssove replike u prepričavanju razgovora ne čine se ništa manje uspjelim. Uz to on Marquezove priče i romane tumači s očaravajućom elegancijom, reklo bi se – s lakoćom prvog dojma. Razgovor završava obećavajuće: pisac najavljuje nove knjige i ostaje samo da se sačeka njihovo pojavljivanje da bi se potvrdio Harssov entuzijazam. Godinu dana nakon tog razgovora Marquez će doista objaviti knjigu o kojoj je u intervjuu govorio s posebnim nadahnućem, knjigu koja će ga učiniti najpoznatijim piscem Latinske Amerike.

Više od četrdeset godina kasnije saznajemo da je Garcia Marquez bio „blistava iznimka“ u Harssovoj knjizi. Kolumbijac, čija književna reputacija tada i nije bila bog zna šta, ipak se našao među velikima poput Asturiasa, Karpentiera, Borgesa, Rulfoa, zajedno sa mlađim Cortasarom, Fuentesom, Vargasom Llosom – kao jedan od onih koji će postati zaštitni znakovi novoproglašenog latinoameričkog „buma“. Preporuka je potekla najvjerovatnije od Fuentesa.

Onaj ko taj podatak otkriva objedinio je sve zanimljive pojedinosti o Marquezovom javnom, privatnom i tajnom životu, uobličio ih u jednu konačnu knjigu i stavio tačku na sve slične koje su joj prethodile. U njoj je pokazao ličnost pisca koji je u svojoj alhemijskoj laboratoriji, nakon dugogodišnjeg traganja, uspio otkriti kamen mudrosti i eliksir vječnosti koji su ga uznijeli u visine gdje će mu prijetiti jedino besmrtnost.

Kao da ju je planirao oduvijek, tu knjigu napisao je jedan engleski profesor, hispanolog, Gerald Martin. Naslovio ju je imenom Gabriela Garcije Marqueza, a u podnaslovu – da bi se izbjegla svaka moguća zabuna o njenom sadržaju – dopisao je lakonsku a ipak ambicioznu natuknicu: Život.

2.      Knjiga života

Ako je Harss bio jedan od prvih koji je potanko ispitao Marqueza o svemu što ga je zanimalo, Gerald Martin bio je posljednji. Na osnovu stotina dokumenata i skoro trista intervjua, prikupljanih i analiziranih u toku punih sedamnaest godina, Gerald Martin napisao je „prvu potpunu“ biografiju Garcije Marqueza. Naravno, prethodno je pročitao svu potrebnu literaturu na španskom, sve intervjue obavio također na španskom, a legitimitet je stekao ranije kao profesor karipskih studija i stručnjak za hispanoameričku književnost. Kao životopisac on se počesto doima poput nekog polihistora – sveznalca riješenog da nadmaši i svoje prethodnike koji su se bavili istom temom i, bez sumnje, samog sebe. Kazano hladnim jezikom udžbenika, može se konstatovati: Gerald Martin slika glavna društveno-politička kretanja u Latinskoj Americi XX vijeka i – sagledavajući ih u kontekstu piščevog života u trenutku kad su nastajala – nastoji ukratko predstaviti i donekle protumačiti sva njegova djela, od romana prvijenca – Lišće na vjetru, do posljednjeg – Sjećanje na moje tužne kurve.

Kad je Martin odlučio da započne rad na njegovoj biografiji, Marquez nije bio sasvim oduševljen tom idejom. „Biografije znače smrt“, rekao je, ali je pristao da mu bude od pomoći pod uslovom da ne mora raditi njegov posao. Ispostavilo se da Gerald Martin ima zanesenost osobenjaka spremnog da ogroman dio svog radnog vijeka posveti jednom čovjeku, jednom piscu, jednoj knjizi. A napisati više od pet hiljada stranica povijesti o Marquezu, znači upravo to – godine zanesenosti. Svoj monumentalni rad Martin će svesti na nešto skromnijih, ali još uvijek impozantnih, gotovo šesto pedeset stranica teksta. Ne čudi stoga što je na prvom mjestu u svojoj knjizi, kao skromni samostanski hroničar, popisao sva imena onih ljudi koje je intervjuisao i koji su na bilo koji način pomogli ostvarenju njegove zamisli. Samo što se, za razliku od skromnih samostanskih hroničara, zahvalio preko četiristo puta. Taj dio knjige se može bez ikakve štete samo prelistati, osim ako neko na golemom popisu ne traga za vlastitim imenom.

Martinova knjiga života objavljena je pet godina prije Marquezove smrti, dakle 2009. Započinje Prologom koji nosi podnaslov: Neprozirna prošlost: 1800-1899. Potom slijede tri glavna dijela (Kod kuće: Kolumbija: 1899-1955; Inozemstvo: Europa i Latinska Amerika: 1955-1967; Svjetski čovjek: Slava i politika: 1967-2005), organizirana u ukupno dvadeset pet poglavlja, ne  računajući fotoalbum u sredini knjige i dodatak na kraju – porodična stabla, cijelo jedno poglavlje fusnota i komentara, popis bibliografskih jedinica te vanrednih tridesetak stranica posvećenih Kazalu.

Obilje materijala kojim je autor raspolagao moralo je biti besprijekorno organizovano da bi knjiga uopšte bila prohodna. Iako nesumnjivo funkcioniše kao ozbiljno biografsko djelo, njen stil i ton kazivanja podešeni su tako da u tekstu može uživati i onaj koji ne drži mnogo ni do Garcije Marqueza ni do njegovog dalekog života. Gerald Martin posjeduje dar da pričom ponekad „zavara“ čitaoca koji poslije nekoliko stranica zaboravi kako pred sobom ima biografiju. Jer biografska proza, ma koliko nastojala biti objektivna, podrazumijeva neku vrstu fikcionaliziranja kao što svaka priča, ma šta joj bio izvor i na čemu god se zasnivala, neminovno prerasta u subjektivnu pripovijest. Bez obzira da li bio sklon ili ne liku o kojem govori – bolje reći – stvara, biograf je uvijek manje historiograf a više klasični pripovjedač. To je znao Gerald Martin, a naravno, znao je i Marquez kad mu je blagonaklono rekao: „Samo pišite što vidite; što god napišete, to će i biti.“ (Martin, str. 19)

Sumnjičavce koji bi prvo primijetili da biografiju jednog tako velikog pisca nije napisao izvorni govornik španskog jezika, preduprijedio je Marquez lično, rekavši: „Pa dobro, pretpostavljam da bi svaki pisac koji drži do sebe trebao imati engleskog biografa.“ (Martin, str. 19)

I doista, engleski profesor, s dosljednošću svojstvenom jednom Englezu, kao da kreće od početka svijeta, u Prologu svoje knjige pokušava razjasniti dozlaboga zamršenu, stogodišnju i jedva shvatljivu porodičnu genealogiju u čijem će lancu, jedan od mnoštva izdanaka, biti Gabriel Garcia Marquez. U odnosu na te predbračne, bračne i vanbračne karipske veze piščevih predaka svi oni sladostrasni košmari iz Sto godina samoće doimaju se kao sušta realnost. Otuda postaje jasno zašto je Marquez uvijek tvrdio da ništa u svojim knjigama nije izmislio i zašto se često ograđivao od mnogoznačne i nikad do kraja objašnjene sintagme magijski realizam.

Engleski hroničar zatim će nas povesti u ne toliko čaroban koliko tjeskoban i samotan svijet Marquezovog djetinjstva. Upoznaće nas sa zbunjenim i uplašenim dječakom, morenim snovima i strahom od samoće, s dječakom za koga ni najmaštovitiji karipski vrač ne bi pretpostavio da će – mnogo godina kasnije – postati najslavniji pisac druge polovine XX vijeka i jedan od najslavnijih ikad. Nesretnog „Gabita“, kao najstarije dijete, mladi roditelji ostavljaju djedu i baki, u zabiti indijanskog imena – Aracataci… I tu će se pouzdani glas pripovjedača odjednom pretvoriti u strogog životopisca koji će nas prenuti iz zanosa da bi taj događaj protumačio frojdovskim rječnikom: dječak će „svoje ekspedicije s djedom pretvoriti u formativno iskustvo što ga fiktivni sin ima s ocem, time podsvjesno potvrđujući da mu Nicolas nije bio samo djed nego i otac za kojega je osjećao da ga nikad nije imao.“ (Martin, str. 63)

(Pisac je u razgovoru s Harssom tvrdio da mu je sve što je dotada napisao bilo poznato, ili je o tome čuo, prije osme godine.)

Period Marquezovog odrastanja, sazrijevanja i njegove prve književne pokušaje Gerald Martin pripovijeda s neskrivenim simpatijama, skoro u romanesknom stilu. Oživjeće uzgred lik piščeve majke, Luise Santiage Marquez, koja će narednih dvadeset godina rađati djecu i prihvatati onu koju joj je kao svoju predstavljao muž, Gabitov otac, Gabriel Garcia Eligio, samozvani homeopat, ponekad simpatičan, ali nadasve nestalan lik zapanjujuće životne vitalnosti. Biograf će isto tako detaljno predočiti period Marquezovog školovanja, čak će objaviti i neke njegove pjesme koje su čudom preživjele inače vrlo savjestan piščev trud da zbriše sve tragove nastajanja svojih književnih djela, a pogotovo onog za šta je vjerovao da nije dostojno objavljivanja. Pratimo Gabita kao nemarnog studenta u Bogoti, kao novinara početnika, kao boema u Baranquilli, kao dopisničku zvijezdu karipske Kolumbije, kao ljevičarski nastrojenog zanesenjaka, kao putnika po Evropi… Kao neizlječivog costeña, (što je donekle pejorativan naziv za stanovnika kolumbijske obale), uvijek vedrog duha i sklonog burlesknoj šaljivosti.

Podsjetimo se nakratko: klasični biograf hoće da osvijetli jednu ličnost sa svih strana, da je sagleda u svim fazama njenog razvojnog puta, koristeći se svime što mu je dostupno, i da pri tom jasno razluči šta je bitno, šta treba tek spomenuti, a šta posve izostaviti. Isto toliko je važno šta biograf želi da postigne trošeći svoje vrijeme i energiju na jedan prošli život, obnavljajući ga u tekstu, oživljujući ga iz pepela tuđih uspomena, prašnjavih zapisa, i često nepouzdanih tragova umirovljenih u prošlosti dalekoj decenijama.

Jedan starovremeni biograf, Plutarh Beoćanin, autor slavnih Uporednih životopisa, na jednom mjestu kaže:

Kako je teško, a možda – bolje rečeno – i nemogućno, prikazati život kojega čoveka tako čist da mu nema zamerke, onda pravu istinu treba, kao kakvu vernu sliku, potpuno nacrtati samo s njene lepe strane. (Slavni likovi antike I, str.49, prevod: M. Đurić)

Ta tendenciozna Plutarhova direktiva modernom biografu će izgledati kao nesuvisli anahronizam. Ali ako su antički biografi istovremeno bili i moralizatori koji su svoje likove prikazivali kao obrasce za modeliranje ličnosti (funkcija je bila nesumnjivo i odgojna),  moderni životopisci nemaju pred sobom takvu ograničavajuću platformu. Ili se tako samo čini. Gerald Martin je, očekivano, najčešće na strani pisca; on ne krije svoju fascinaciju Marquezovom ličnošću i njegovim djelom; on mu čak ne odriče izvjesnu proročansku moć i nepogrešivu intuiciju Aureliana Buendije. Ali on ne bi mnogo odmakao od Plutarhovih predrasuda kad mnoge mitove – koje je i sam Gabo godinama stvarao o sebi – ne bi doveo u pitanje. No on to nikada ne radi indiskretno, kao što je u svojim memoarima učinio Marquezov dugogodišnji prijatelj Plinio Mendoza na kog se Martin često poziva.

Osim što pisca ne sagledava samo s njegove lijepe strane, Gerald Martin ga počesto demaskira tako što ga, ne dvoumeći se, kad god to može, „hvata u laži“. Duhovite primjedbe o Marquezovim nedosljednostima koje se graniče s nesmotrenim lažima ipak su dovoljno obzirne i namjerno odmjerene da lebde negdje između zamjerki i pokroviteljskog saučesništva. Slavni nobelovac mnogo je šta previdio u dugogodišnjem prepričavanju i ispisivanju svog života u silnim intervjuima i u brojnim tekstovima objavljenim na stranicama kolumbijskih i uglednih svjetskih listova. Neke potankosti je zaboravio ili ih je u drugačijim okolnostima na drugačiji način predočio. Ali zato Martinu nije promaklo ništa. Tako će on prvo osporiti jednu bezazlenu piščevu predodžbu o djedovoj kući u rodnoj Aracataci, možda glavnom toponimu iz kojeg je crpio magiju svoje proze, jer “nije ta kuća bila palača kao što je Gabriel Marquez kadšto tvrdio.“ (Martin, str. 49) Onda će u fusnoti objasniti da je takav zaključak donio uporedivši piščeva sjećanja iz knjige memoara Živjeti da bi se pripovijedalo i stručne analize arhitekata odgovornih za rekonstrukciju kuće 2008. godine.

Iako se može smatrati sitničavim i nevažnim, takvo provjeravanje svih detalja čini Geralda Martina pouzdanim, preciznim i baš zato „službenim biografom“ Garcije Marqueza. No tu se ne zaustavlja njegova sklonost da humorom, ali krajnje pronicljivo, ironizira neke druge piščeve laži. One nisu krupne, ali su vremenom poprimile mitske okvire i zato ih je trebalo provjeriti.

Marquez je često govorio o trenutku kad mu je sinula, kao bogojavljenska svjetlost, ideja o knjizi Sto godina samoće. Tvrdio je – a drugi su to godinama prepričavali – da je jednog dana, nedugo poslije povratka s jezera Patzcuaro, vozio porodicu prema Acapulcu, i tada se dogodilo: „Nije vozio dugo toga dana kad mu je ‘niotkuda’ prva rečenica romana doplutala u mozak. Iza nje, nevidljiv, ali opipljiv, nalazio se cijeli roman, kanda diktiran – učitan – odozgo. Bila je moćna, neodoljiva poput čarolije.“ (Martin, str. 283). Odmah je okrenuo auto i vratio se kući kako bi mogao narednih osamnaest mjeseci pisati knjigu svog života. Martin, međutim, kvari taj divni mit, otkrivajući da knjiga, uz povremene prekide, nije pisana mnogo duže od godinu dana. Osima toga, „životopisac se osjeća obaveznim istaknuti da postoje mnoge verzije ove priče (kao i kod tolikih drugih priča) i da ova upravo iznesena ne može biti istinita – ili barem ne može biti tako čudesna kao što sugerira većina njenih pripovjedača“. (Martin, str. 283). Manje magičnom čini se jedna druga verzija koju Martin iznosi stilom detektivskog zapisnika. Prema njoj pisac „ponavlja rečenicu u sebi i razmišlja o njenim implikacijama dok vozi, potom pravi iscrpne bilješke kad stigne u Acapulco, a onda započinje sam roman čim se vrati u prijestolnicu.“ (Martin, str. 283) Da bi taj zaključak potvrdio, Martin nas upućuje na bilješku br. 57 tog poglavlja u kojoj navodi Marquezovu izjavu Pliniju Mendozi – da se odmah vratio u Acapulco – dok 2002. godine, u članku objavljenom u bogotanskom listu Cambio tvrdi da su se „dovezli do Acapulca za vikend (‘Nisam imao ni trenutka mira na plaži’) i vratili se u Ciudad de Mexico ‘u utorak'“. (Martin, str. 589)

Demaskiranje izjava o tajnovitosti trenutka kad je nastala poznata prva rečenica iz Sto godina samoće izgleda je bila prava poslastica za biografa. U svakom slučaju – to je ono što je sigurno – porodični vikend Marquezovih biće ipak prekinut, i u narednom periodu svi će morati pokazati nadljudsku strpljivost dok roman ne bude gotov.

A nakon Sto godina samoće, kao je opštepoznato, uslijediće brojni uspjesi i priznanja, potom svjetska slava i Nobelova nagrada. Sve u petnaest godina. I svaka njegova naredna knjiga biće iščekivana kao svojevrsna senzacija. Dosegnuće nepojmljivu popularnost širom svijeta, zasjenjujući svojom mesijanskom aurom sve druge pisce latinoameričkog kontinenta. Gerald Martin ludilo za Marquezom predočio je brojkama: pisac je u posljednje vrijeme mogao da traži, a češće da odbije, i pedeset hiljada dolara za polusatni intervju. To je samo doprinijelo mitskoj slici ovog pisca koji je uticao na ukupno poimanje književnosti, romana pogotovo.

U razgovoru s Luisom Harssom Garcia Marquez nije spomenuo onaj magični trenutak kad mu se, niotkuda, samoobjavila tajna knjiga. O njoj će mu pisati nešto kasnije. Ali tada, u Mexicu, pokraj jezera Patzcuaro, u istoimenom kolonijalnom gradiću, još je oživljavao utvare Maconda i pravio bilješke za roman Patrijarhova jesen tvrdeći da će ovaj posljednji biti tek nešto malo duži od romana Pukovniku nema ko da piše.

3.      Iskušenje u Parizu: jesti smeće i pisati  

Baš kao što će u svojim djelima Marquez često upotrebljavati prepoznatljivu frazu mnogo godina kasnije, tako će je u svojoj knjizi često koristiti Gerald Martin, odvodeći čitaoca u daleku budućnost kako bi neki trenutak piščevog rekonstruiranog života sagledao iz svih vremenskih tačaka. Vješto koncipiranom pripovjedačkom strategijom koja se sastoji u pomjeranju vremenskih planova i čestoj izmjeni perspektiva, pripovijest o Marquezu, donekle nadilazi klasičnu hronološku strukturu životopisa. Možda je u tom smislu najzanimljiviji dio Martinove knjige onaj koji govori o Marquezovom boravku u Parizu (1956 – 1957).

U kulturnoj prijestonici Evrope tog vremena Marquez se našao u ulozi dopisnika. Oduševljen talijanskom školom neorealističkog filma, ubrzo stiže do Rima i tamo upisuje kurs režije u Eksperimentalnom filmskom centru, ali će mu predavanja za kratko vrijeme dosaditi. Ni kasnije se neće odreći te svoje stare opsesije iako filmovi za koje je pisao scenarije nisu imali zapaženijeg uspjeha.

Povratak u Pariz bio je neminovan. Onda će uslijediti drama. Teror političkog nasilja u Kolumbiji imao je u to vrijeme direktnu manifestaciju: cenzuru. El Espectador, ljevičarski list koji ga je poslao na put, zatvoren je. Kao zamjena pokrenut je list El Independiente, ali i on je nedugo zatim ukinut i Marquez se našao u posve bezizlaznoj situaciji. Doduše, dobio je avionsku kartu za povratak u domovinu, ali malo prije toga je, u najgorem (ili u najboljem) trenutku za to, upoznao mladu špansku glumicu Tachiu Quintanu koja se nadala uspjehu u pariskim pozorištima. Marquez će unovčiti kartu da bi se prepustio dvostrukoj neizvjesnosti: egzistencijalnoj i emotivnoj, jer će s glumicom započeti burnu vezu koja je od prvog trenutka bila osuđena na propast. Da bi se rasvijetlila ta epizoda, Gerald Martin će se, po ko zna koji put, i ovdje obznaniti kao neumoljiv potkazivački glas iz piščeve prošlosti. Upoznao je Tachiu 1993. godine u Parizu i s njom prošao istim onim ulicama kojima su ona i Garcia Marquez šetali sredinom pedesetih. Prikupivši dovoljno informacija, prevaliće dug put da bi čuo drugu stranu priče:

„Šest mjeseci poslije, u kući Garcije Marqueza u Ciudad de Mexicu, duboko sam udahnuo i upitao: ‘Što je s Tachiom?’ U to vrijeme njeno ime bilo je poznato tek malobrojnima, a obrisi njihove priče još malobrojnijima; valjda se nadao da ću je ja previdjeti. Udahnuo je jednako duboko, kao netko ko promatra kako se polako otvara lijes, i rekao: ‘Pa, to se dogodilo.’ Upitah ga: ‘Možemo li razgovarati o tome?’ Odgovorio je: ‘Ne.’ Tom mi je prigodom prvi put kazao, s izrazom pogrebnika koji odlučno ponovo spušta poklopac lijesa, da ‘svako ima tri života: javni život, privatni život i tajni život’. Javni je život, naravno, bio svima pred očima, ja sam samo morao obaviti svoj posao; povremeno će mi biti omogućen pristup i uvid u privatni život i bjelodano se očekivalo da ću ostatak riješiti sam, a što se tajnog života tiče, ‘Ne, nikad.'“ (Martin, str. 203)

Tako je biograf bio prinuđen da predoči samo ono što mu je ispričala Tachia. A to je kruta, suzdržana ispovijest, s finim talogom gorčine, ali bez trunke patetike, o zajedničkom gladovanju i o ljubavi bez budućnosti. To je također priča o nastajanju romana Pukovniku nema ko da piše, o toj „proživljenoj“ knjizi rođenoj iz nezamislive neimaštine. U to vrijeme Marquez će se preseliti kod Tachie, u tijesnu sobu koju će dijeliti narednih nekoliko mjeseci, preživljavajući uglavnom od gladi i ljubavi. Da bi u obližnjim radnjama dobio neki sitniš, pisac  na ulici skuplja prazne boce i stare novine a glumica obavlja posao dadilje i riba podove. On povremeno „posuđuje“ kost od mesara da bi od nje mogli skuhati supu. U posvemašnjoj bijedi, na ivici očaja, ali još uvijek odlučan da dovrši svoje djelo, on ipak piše. Iz jedne epizode narastajućeg romana Zla kob rađa se ideja za roman Pukovniku nema ko da piše.  Ako se i smijao prilikom pisanja, to je bio smijeh onoga koji drhti, zapisaće Luis Harss. Kasnije, u Kolumbiji, kao uspio pisac, u razgovoru s bratom, Marquez će se sjećati tog vremena tonom čovjeka koji je iskusio sirovu realnost siromaštva: „Svi su mi prijatelji nakon Sto godina samoće, ali nitko ne zna koliko me je stajalo da dospijem dovde. Nitko ne zna da sam spao na to da u Parizu jedem smeće.“ Zatim je objasnio: „Jednom sam bio na zabavi kod prijatelja koji su mi malko pomogli. Nakon zabave gazdarica me je zamolila da umjesto nje iznesem smeće. Bio sam tako gladan da sam iščeprkao sve što sam mogao iz smeća i to pojeo na licu mjesta.“ (Martin, str. 211)

Tachia u međuvremenu shvata da je trudna, a Marquez uzalud očekuje novosti iz Kolumbije. Suština tih oporih životnih trenutka morala je naći mjesto u jednom pažljivo kreiranom, oskudnom svijetu romana Pukovniku nema ko da piše. Zato će Tachia u romanu prepoznati vlastitu istinu: „(…) radilo se o nama, dakako: o našoj situaciji, našem odnosu. Čitala sam roman dok ga je pisao, bio mi je divan. Ali svađali smo se cijelo vrijeme tijekom tih devet mjeseci, cijelo vrijeme. Bilo je teško, iscrpljujuće, uništavali smo jedno drugo.“ (Martin, str. 205) Drama kulminira kad Tachia zbog obilnog krvarenja dospije u bolnicu. Rasplet: pobačaj, raskid veze i jutro kad Marquez i prijatelji prate Tachiu na voz za Madrid.

Gerald Martin nas od tog događaja vodi dvadesetak godina dalje u budućnost da bi ga sagledao kroz značenja Marquezove priče Trag tvoje krvi u snijegu. To je posljednja od „priča lutalica“, koje su tematski vezane za Evropu, a objavljene su u zbirci Dvanaest hodočasnika. Martin će je pročitati kao moguću samokritiku i zakašnjelo opravdanje Tachie, jer „uvijek postoji drugi način da se ispripovijeda neka pripovijest.“ Žena koja u toj priči krvari, na putu za Pariz, kaže svom mužu: „Zamisli, trag krvi u snijegu cijelim putem od Madrida do Pariza. Zar to ne bi bila dobra pjesma?“ U priči žena umire zbog krvarenja iz prsta koji je povrijedila na ružinom trnu, a Gerald Martin će to dekodirati posegnuvši za začudnom analogijom: „Autor se jamačno sjećao kako je, izgubivši onoliko krvi, Tachia putovala u suprotnom smjeru, od Pariza sve do Madrida, usred zime. Je li sve to istjerivanje zlih duhova?“ (Martin, str. 210)

Čak i da jeste, čak i da priča jeste šifrirano sjećanje na jednu umrlu ljubav, kakvog to značaja ima za čitaoca koji nikad nije čuo za Tachiju niti će za nju ikada čuti? No mora se ipak priznati da Gerald Martin umije da iznenadi čitaoca logikom koja u datom kontekstu funkcionira. Ta njegova sklonost, sasvim tipična za biografe, da povezuje činjenice iz piščevog života sa književnim činjenicama može i da zasmeta, ali se ne da ni posve odbaciti.

Pariska epizoda bila je koliko traumatična za pisca i glumicu toliko i važna za književnost. Marquez je završio Pukovnika i još uvijek se hrvao sa Zlom kobi, ali je imao i nekoliko priča koje će kasnije biti dio knjige Sahrana Velike Mame. Oporavljajući se od prethodnog perioda, uspio je u kratkom vremenu da proputuje zemljama Istočnog bloka i stigne do Moskve. (Jednom će se čak prošvercati kao član neke folklorne skupine s Kariba.) U Kolumbiju se vratio da bi se vjenčao sa svojom davnom izabranicom Mercedes, ženom koja će ga pratiti kroz sve naredne godine i na čije ćemo ime nailaziti u njegovim knjigama kao na samorazumijevajuću književnu činjenicu.

Ali zašto je važna ta skoro mučiteljska, fanatična slika pisca zaglibljenog u dno egzistencije? U čemu je njena kategorička neporecivost? Prije svega, ona govori da se istinski talent ne da ugušiti u živom čovjeku koji je tog talenta svjestan. Marquez je znao ono što su znali njegovi latinoamerički prijatelji iz tog perioda, prepoznao je to kasnije i Harss, kao i mnogi drugi koji piscu nisu bili naklonjeni: da je izvorište silne energija koju je gladan trošio na pisanje bio njegov golemi talent. Kako drugačije suvislo objasniti energiju koja se koncentriše u smjeru kreiranja jednog svijeta u okolnostima kad bi se manje talentovan pisac bez grižnje savjesti prepustio dugoročnom jalovom očaju? Umijeće bilo koje vrste ne sastoji se samo od stalnog uvježbavanja, od upornog nastojanja da se u nečemu bude dobar, jer bi u tom slučaju i Winston Churchill, inače dobitnik Nobela za književnost, bio umjetnik. A nije, to priznaju čak i Englezi.

Dakle, nije samoprijegorni rad stimulator talenta koji hibernira negdje u čovjeku čekajući da ga rad probudi i isforsira njegove mogućnosti, već obratno: golema snaga talenta uslovljava, da ne kažem proizvodi, rad i usmjerava ga nepogrešivo, dajući mu odgovarajuću formu koju nazivamo kreacijom.

4.      Liquiliqui i žuta ruža

Nepojmljiva slava kojom je Marquez bio obasjan nakon objavljivanja Sto godina samoće učiniće ga prepoznatljivom figurom i u političkom svijetu. Dugogodišnje prijateljstvo s Fidelom Castrom i vječna odanost kubanskoj revoluciji doprinijeće njegovoj međunarodnoj reputaciji, jer više se nije radilo samo o piscu Marquezu već i o Marquezu koji je bio blizak najmarkantnijim figurama iz političkog svijeta. To će mu osigurati još veću popularnost, pogotovo među siromašnim pukom koji ga je smatrao svojim čovjekom, ali i smetaće mnogima. Bliski odnosi s brojnim državnim uglednicima otkriće mu iznutra perverziju samoće i izolovanosti od svijeta koji se promatra s visina slave. Ta očita potreba da uvijek bude uz moćnike, da im bude bliski prijatelj, stajaće ga mnogo, ali korist će biti neuporedivo veća. Gerald Martin taj aspekt piščeve ličnosti tumači opet frojdovski. On smatra da je slika moćnika bila Marquezu neka vrsta supstitucije za lik djeda pukovnika kojeg je kao dijete idealizirao i koji će mu dugo zamjenjivati očinsku figuru. Ali primjećuje da su moć i slava pisca privlačile druge, isto tako moćne i slavne. Nakon što je postao nobelovac, prijateljem će ga smatrati brojni latinoamerički i evropski predsjednici, kapitalistički magnati i, nešto kasnije, nestašni Bill Clinton. Izazivaće to ponekad i opravdane osude jer i Marquez će, kao toliki pisci prije i poslije njega, neke diktatore voljeti, a druge prezirati. Mario Vargas Llosa, njegov nekadašnji prijatelj i rival, proglasiće ga „Castrovim lakejem“, i „političkim konformistom“. Bili su to verbalni udarci upućeni čovjeku kojeg je jednom i doslovce nokautirao. Drugi će mu spočitavati nedosljednost, jer je bilo teško pomiriti socijalističke ideje koje je zastupao s njegovim vlastitim aristokratskim stilom života nakon što je postao bogat čovjek. Treći će mu prigovarati jeftini populizam optužujući ga da je sve što čini tek sračunat gest kojim sebi želi povećati popularnost.

Istina je da nikada nije okrenuo leđa Kubi i vjeri u pravednost njene revolucionarne borbe. Godine i godine posvetiće direktnom angažmanu da se cijeli latinoamerički kontinent ujedini na onim postulatima na kojima je počivala kubanska revolucija. Neko vrijeme se čak izjašnjavao kao komunist. Kada je 1978. godine izraelskom voždu Menachemu Beginu dodijeljena Nobelova nagrada za mir, Marquez je bio taj koji je oštro napao njegovu politiku (posredno i Nobelov komitet) i predložio da se Beginu i njegovom vojnom projektantu pokolja u Sabri i Chatili,  Arielu Sharonu, dodijeli Nobelova nagrada za smrt. Pridodaju li se tome njegove oštre kritike američkog imperijalizma, onda je jasno zašto mu je godinama bio zabranjen ulazak u Sjedinjene Države.

Bio je Marquez u i tijesnoj vezi s nekim svrgnutim latinoameričkim generalima, i, neizbježno, upleten u zakulisne političke igre koje će ostati nerazrješiva tajna i za njegovog biografa. Pitanje za budućnost – predlaže Martin – moglo bi biti da li je Marquez pisao o ljudima na vlasti, ljudima na vlasti i za ljude na vlasti? Odgovor će svakako zavisiti od onih koji ga budu čitali.

Kad je objavio roman Patrijarhova jesen, priču o moćniku, ljubavi i samoći, pisac će o njemu govoriti u prepoznatljivom stilu koji vrvi od hiperbola: „To je gotovo osobna ispovijest, potpuno autobiografska knjiga, gotovo knjiga memoara. Stvar je, naravno, u tome da su ti memoari šifrirani, no ako umjesto da vidite diktatora vidite vrlo slavnog pisca koji osjeća strašnu nelagodu zbog te slave, onda s tim ključem možete čitati knjigu i navesti je da funkcionira.“ (Martin, str. 350)

I Martin prihvata taj stav i na njegovom tragu razvija dalje tumačenje tog romana. Ali možda se pisac samo šalio. Jer njegova omiljena poslastica je bila da sablazni uštogljeni svijet aristokratije, pogotovo one u Bogoti. Moralno unakažen lik moćnika u Patrijarhu teško da je puritanskoj kasti mogao biti simpatičan. Pa ipak, sve Marquezove knjige iščekivane su s nestrpljenjem. A on je znao da ih reklamira. Kad je početkom osamdesetih najavio knjigu Hronika najavljene smrti to je izazvalo pomamu. Reći će da je to njegova najbolja knjiga kako bi podgrijao čitateljsko nestrpljenje. Zbog te sposobnosti da sve što učini pretvori u reklamu sebe samog, prozvaće ga – Garcia Marketing.

Kad se knjiga napokon pojavila istovremeno u izdanju četiri različite izdavačke kuće (u Kolumbiji, Argentini, Meksiku i Španiji) postala je bestseler bez premca.

„I dok je najveći prethodni broj primjeraka nekog kolumbijskog prvog izdanja bio 10 000 primjeraka, nova knjiga Garcije Marqueza tiskala se u više primjeraka nego ijedno drugo prvo izdanje bilo kojega književnog djela ikad objavljenog u svijetu. Dva milijuna primjeraka značila su kupnju 200 tona papira, deset tona kartona i 1600 kilograma tinte. Bilo je potrebno četrdeset pet Boeinga 727 za transport knjiga samo iz Kolumbije.“ (Martin, str. 398)

Oduševljenje Marquezom dostiglo je svoj vrhunac. Sve je vodilo k tome: 1982. godine biće mu uručena Nobelova nagrada za književnost.

No malo je poznato da je prije toga, sedamdesetih godina, nekoliko puta odlazio u Švedsku. U objavljenim člancima iz tog doba često je spominjao Nobelov komitet. „Između redaka su otkrivali da Garcia Marquez ne samo što je proveo opsežno istraživanje nego je bio i vrlo upoznat sa Stockholmom te je, što je bilo najdojmljivije, upoznao ključnog akademika Artura Lundkvista i bio u njegovu domu. Istražio je sastav Odbora za dodjelu Nobelove nagrade, metodu odabira i procedure na ceremoniji dodjele.“ (Martin, str. 395)

Izgleda da je Marquez kandidirao sam sebe. Činjenica da je 1981. godine sa švedskim veleposlanikom ljetovao na Kubi, skoro da takvu pretpostavku lišava svake šaljivosti.

No pravu pometnju u aristokratskom dijelu Kolumbije napravila je Marquezova izjava da na ceremoniji dodjele neće biti u fraku već će nositi tradicionalno odijelo liquiliqui – „bijelu tuniku od grubog lana i hlače kakve nose latinoamerički seljaci u holivudskim filmovima – u čast njegova djeda.“ (Martin, str. 409)

I ne samo da se pojavio u tom seljačkom odijelu već je na nogama imao crne čizme a u ruci žutu ružu. Još jednom se potvrdio kao luda spremna da i na dan najznačajnijeg priznanja u svom životu izazove zlobnike i udari šamar društvenom ukusu. Liquiliqui je tako postao simbol Trećeg svijeta koji je tog dana bljesnuo u dvorani Konserthausa, a žuta ruža bila je donesena ravno iz srca Maconda. Iako je prema nekim komentarima na ceremoniju stigao „izgužvan kao harmonika“, vratio se kao svjetski poznat pisac koji je konačno mogao reći: „Mogu umrijet sretan, jer sam sada besmrtan.“

5.      Epilog: čovjek u oreolu slave

Marquez će do poznih godina biti u žiži svih događanja na svom kontinentu. Pisaće svoje kolumne i raditi na novim književnim projektima još dugo nakon što je ovjenčan Nobelovom nagradom. Uslijediće znameniti romani Ljubav u doba kolere, General u svom labirintu, O ljubavi i drugim demonima, Vijest o otmici, knjiga priča Dvanaest hodočasnika, memoari Živjeti da bi se pripovijedalo i pozni, posljednji roman: Sjećanje na moje tužne kurve. Čini se da je jedan život premalo za ono što je uspio da postigne nakon četrdesete i Sto godina samoće.

Ali na kraju svoje knjige Gerald Martin otkriva nam pisca koji se opraštao od pisanja tražeći utjehu.

„Napisao sam dovoljno, zar ne?“, upitaće svog biografa 2005. godine. „Ljudi ne mogu biti razočarani, ne mogu očekivati još nešto više od mene, nije li tako?“ (Martin, str. 536)

Krug je tako zatvoren. Sada se ostarjeli pisac gubi u pustoši zaborava i više se ne može sjetiti ni naslova nekih svojih romana. Ima neke nedokučive, strašne ironije u tome: zasnovati cijeli književni svijet na pamćenju i sjećanju i na kraju biti svjestan da se taj moćni fundament nezaustavljivo raspada. U hotelskoj sobi s pogledom na južni cestovni prsten Ciudad de Mexica – već izmučen bolestima – reći će Martinu: „Znate, ponekad me spopadne čamotinja.“

Životopisac će te trenutke piščeve malodušnosti ukomponirati u sliku koja nije lišena poetskog senzibiliteta:

„Mahnuo je prema svijetu iza prozora (toj velikoj gradskoj arteriji, tihome intezitetu svih tih običnih ljudi koji idu za svojim svagdanjim poslom u svijetu koji više nije njegov), zatim me opet pogledao i promrsio: ‘Zbog toga što znam da se sve ovo bliži kraju.'“

Kad se nakon tog razgovora vratio kući, Gerald Martin je otvorio roman General u svom labirintu da bi se uvjerio kako su posljednji redovi te knjige „himna blistavilu postojanja“. Jer, Bolivar je tu zabljesnut „posljednjim odsjajima života koji se nikad više, u vijeke vjekova neće ponoviti.“ (Martin, str. 609)

Još jednom, 2007. godine u Gartageni, nakratko će razgovarati s Marquezom kojem je ukazana posebna počast: uručen mu je roman Sto godina samoće štampan u posebnom izdanju španske Kraljevske akademije. Teško da se pisac tada sjetio razgovora s Luisom Harssom, kraj ćudljivog jezera Patzcuaro, i onog što mu je nedugo poslije tog sudbonosnog susreta pisao u euforičnom zanosu: „'Lud sam od sreće’, piše nam Garsija Markes novembra 1965. ‘Nakon pet godina apsolutne jalovosti, ova knjiga teče u mlazevima, sa rečima nema problema.'“ (Harss, str. 260) Bilo je to oduševljenje romanom u nastajanju, svojom središnjom knjigom koju je četrdeset dvije godine kasnije primio kao jednu od posljednjih nagrada. A tada su svi mogli vidjeti pisca koji je duboko zakoračio u besmrtnost, ali i čovjeka koji je već počeo da blijedi u blještavom oreolu svoje slave.